Kedikom po svijetu 7

E, sad, evo mene opet s pričom; na žalost, i potpuno (vjerujem) očekivano s vaše strane – nimalo sretan razlog.

Evo, hitnost me pribila za ovu tipkovnicu kako bi vam ispričala jednu priču za koju se nadam da će imati sretan kraj, i kako će Kedikom po svijetu br.7 već veselo trabunjati, razbacujući se hrpom vedrih slika, o mojoj neizmjernoj sreći jer sam (tako česte sanje jedne volonterke) uspjela odvesti glavnu protagonosticu naše priče u njen novi dom.

Dakle, neko rano popodne prekjučer krećemo Dado i ja iz Azila, nakon Zima-Zima dana, još kao jedna intervencija pa ćemo se kuć grijat (svako svojoj, ne brinite ;) ). I tako ne odvezosmo Kediku negdje u neku slavonsku šumu ili baranjsko selo, pa ni na neki skriveni parking ;) nego u Keršovanijevu ul., u gornji grad. Onako poprilično živopisno odjeveni (maskirne hlače (ispod njih tajice pa čak i trenerka stane ;)) , prljave azilske jakne (azilske folklorne obleke žare i pale, vjerujte mi ;) )i takve nas u centru dočeka jedna jako draga teta koja je to jutro zvala da nas obavijesti kako u napuštenoj zgradi, preko puta njene, već 2,3 dana boravi hrv. ovčar.

E, sad u takvim situacijama kada je Azil dupkom pun (o tome vas podrobnije izvijestih u posljednjemu broju Kedike), mi nemamo puno izbora nego se nadati da pas ima barem čip i kako negdje netko za njim plače i kako ćemo mi rješiti jednim potezom čitača čipova svu tu bol, i na opće zadovoljstvo psa, njegove obitelji i nas samih vratiti psa kući.

Naravno, rijetko kada bude baš tako.

Naravno, ovoga puta uopće nije bilo tako.

Prvih pola sata uz prisustvo, gore već navedene, tete Silve pokušavamo „uloviti“ psa, i vijamo ga po cijelih 500tinjak kvadrata dvorišta, srećom, napuštene kuće.

Bezuspješno.

Često sam imala prilike vidjeti pse kojima je ljudska grubost prisjela vjerojatno na nama nezamislive načine i znam da ovo „hvatanje“ dodatno traumatizira psa i u njegovim očima ljudski rod dobiva dodatne epitete kojih bi se mi, ljudi, svi skupa trebali posramiti.

Pola sata i uspijevamo ga stjerati u njegov improvizirani zaklon i ono čega sam se osobno najviše bojala:

On je ona.

I tu mi se opet navlači mrak na oči, onaj isti mrak u okrilju kojega ljudi uvijek češće izbacuju ženke  (odjeci patrijarhata, jelte,  u našemu društvu), nerijetko trudne, i onda uvijek mislim kako je sad tim curama koje je čovjek šutnio van, poklonio im minuse na ulici, šintere, opake ljude koji će ih šutnuti, ne nahraniti (o, da i to često čujem – „ne želim ga/ju nahraniti jer će mi onda ostati pred mojom kućom“), nečije mužjake koje njihovi skrbnici ne žele kastrirati nego ga puste da se „iživi“ na nekoj jadnoj lutalici, i tako one jadne trudne, ili s malenim bebama čekaju novi horor ispred nečijih kuća i zgrada u kojima u  svoj svojoj „neimaštini“  ljudi sjede za svojim stolovima, jedu, piju, gledaju tv, zezaju se po fejsu, sve pored radijatora, peći, ali eto, nemaju dovoljno da bi to podjelili.

S jednim gladnim, napuštenim psom.

Nego im smeta jer je bijedu uvijek teže, čini mi se, gledati onima koji je nikada sami nisu iskusili.

I tako, proganja me taj par velikih uplašenih žutih očiju koji još uvijek sjedi u onom istome zaklonu u Keršovanijevoj ulici i čeka nekoga (ja zamišljam da nada u njima još uvijek postoji) tko će sve gore nabrojano spremno podijeliti s njom.

Ne volim spominjati genetiku pa navoditi da se radi o hrvatskoj ovčarki (po mojoj procjeni ne starijoj od godinu dana)  jer misliti kako ona određuje išta više od izgleda je, po mome iskustvu bzvz (jednako je glupo tvrditi da kinezi ili europljani imaju ogromne karakterne razlike, osim što jedni jedu svinje a drugi jedu i svinje i pse (e, da to se zove kulturološka različitost, a ista stvar primjenjiva je i na pse), ali, eto ako vam fotke ispod ne posvjedoče o njenoj ljepoti, možda saznanje da je ona hrvatska ovčarka ipak uspije.

Ne zamjerite na ovolikom negativnom naboju, ali opetovani scenariji iziskuju reakciju, a ona se izgleda baš u ovim putopisima ustalila ;)

Ako netko poželi učiniti (ne)sebično djelo (vjerujte ljubav ovakvoga psa je neprocjenjiva) neka se javi Silvi koja je hrani na 098 795 072.

Moja Kokica i ja opet šaljemo puse, ljubimo vas dobre,  prema ostalima ostajemo škrte ovoga puta ;)