Kedikom po svijetu 2

Kao i svako nedjeljno prijepodne krenula sam u azil. Samo što sam parkirala stiže neki auto s dva gospodina. Pošto sam vidjela samo njih dvojicu ponadala sam se da se radi možda o budućim udomiteljima. Ipak,krivo sam se ponadala jer kada je jedan otvorio vrata, kod nogu, na prednjem sjedalu, drhtao je jedan mladi, crni koker španiel. Ženkica je bila stara nepune dvije god., drhtala kao najtanji prut, a oči joj su imale najnježniji i najtužniji pogled.

Radilo se o jednom starijem čovjeku i njegovom sinu.Razlog napuštanja je bio da već imaju dvoje kokera te da im je ova kokerica previše(jer gospodin je star i bolestan) te ako ju mi nećemo uzeti odvest će je kod veterinara na uspavljivanje!Jedva sam ih pokušavala urazumiti da trenutno ne smijemo primiti niti jednog psa zbog inspekcije, a da je USPAVLJIVANJE ZDRAVOG PSA PROTUZAKONITO i NEDOPUSTIVO, te ih molila da ju zadrže kod sebe još par dana dok ne pronađemo udomitelja!Uslijedilo je uobičajno ''natezanje'' ,te nakon izjave o kokerici , jednog od gospodina, ''TO je moje vlasništvo,ja s tim mogu što hoću!'' , unatoč ljutnji i frustraciji koju sam tada osjećala, uspjela sam ih ipak urazumiti te su obećali da će malena biti još koji dan kod njih ali da inzistiraju od udomitelja da im plate za cijepljenje i čipiranje. Cijelo to vrijeme mala kokerica nije prestajala drhtati i bilo je vidljivo da ne vjeruje čovjeku i da se boji ljudi kod kojih je bila.

Neprestano sam se brinula jesam li ispravno postupila što sam ju ostavila tim ljudima i hoće li ju uistinu zadržati još par dana. Nisam puno razmišljala.Nazvala sam kolegu volontera i zamolila ga da odmah sljedeći dan odemo po kokericu!Sjeli smo u auto i pravac za Borovo! Kada smo stigli,ljudi su bili iznenađujuće ''normalni'' (za razliku od prijašnjeg nastupa) i,aleluja, nisu tražili novac( a ne bi ga ni dobili!, možda su se predomislili kada su vidjeli mog opasnog kolegu:)) ).

Uglavnom,našli smo tamo još par kokera u nekakvom ograđenom dvorištu i shvatili da ih ustvari uzgaja i prodaje (na crno pretpostavljam).Malu kokericu izgleda nikome nije uspio prodati jer je malo sitnija i bila je jednom skotna pa nije znao više što će s njom.Uzela sam ju i konačno je bila na sigurnom.:)

Ipak sve je prošlo ok.Uzeli smo kokericu i krenuli kući.I dalje je drhtala..u autu me pogledavala svaki put kada bih ju prestala maziti jer valjda je prvi put osjetila da je netko nježan prema njoj... U međuvremenu se javila jedna djevojka kako bih ju udomila! Išla je ravno u svoj novi dom!:)

Jasno mi je da se ljudi danas svakako snalaze da bi došli do novca ali uzgajati pse!?I to bez imalo ljubavi i osjećaja prema tim životinjama, gledajći na njih samo kao na stvari koje su izvor zarade..te ih ići ubiti kada postanu višak!?Koliki dio čovjekovog srca mora okameniti da bi mogao to raditi..

Mala kokerica Brita sada je sigurna u prekrasnoj obitelji i konačno živi kako je zaslužila-okružena brigom i ljubavlju! Ima i novu prijateljicu macu! :)  Njezinim kokerima, nekadašnjim prijateljima, želim svu sreću..

Ova priča ima sretan kraj ali još uvijek ima i puno nesretnih završetaka.To se može promijeniti ako postupite kao ova djevojka i njezina obitelj i kao još mnogi koji udome napuštene pse.Šinteraji su puni pasa kojima otkucava život baš kao što je bilo i sa malom kokericom...zato  NE KUPUJ, UDOMI !!!