taman kad sam htjela kukavicu nabaciti, odnosno istresti iz sebe sve što me požderalo; opet plačem od sreće! Ispada da sam placipicka kako god okreneš :)
Ranko nam se danas udomio! :)
Is, mogla bi tu već stati pisati i svi biste vi dobro znali što je trebalo pisati ;)
Al baš hoću da vam sve to ispričam; kako te neki ljudi baš dotaknu..
Znala sam odmah, čim sam je vidjela onakvu uplakanu kad je prešla prvi puta azilski prag da će biti nešto od nje ;)
Znala sam da će ući u tu našu familiju, ovako ili onako.
Svakakvih nas ima, i svakako artikuliramo osjećaje, al neki ti ljudi postanu dragi već u inboxu, kao da se znamo 100 godina! (e, vidte, zato sam odmah znala da će Melani živjet još 100 godina i to dobro, dobro, na ovome svijetu čim sam vidjela u inboxu tko se javio da bi je udomio :) )
I ja najbolje znam što od tebe Azil učini, koliko te azilske vile zamađijaju i koliko sve ono čega se stidiš o sebi ostaviš pred tom kapijom.
I onda možeš i plakati...čista i iskrena.
Napisala nam je: "Jer nigdje nisam, kroz nijedna vrata ušla gdje sam na takav način i bez imalo stida zbog svojih suza bila primljena!".
I znala sam da je naša :)
Na isti način smo se i mi svi ostali desili ovomu Azilu ili on nama; kada ta dobra energija, oni mali čistaci srca (u koji nitko nikada nije uspio ubaciti ništa smeća) počnu rasti, prepoznavati se međusobno. Tad (po)ostanemo ovo što jesmo.
Nikada ne bih mijenjala svoj život za neki tuđi!
Nek sam još popodne plakala zbog kujice iz Gunje, za koju smo igrom slučaja danas saznali da postoji, koja ima jaku piometru a njeni "skrbnici" od prije, ovi što su se prije poplava zvali njenima (na koje, uostalom čip vražji glasi) su rekli ovim sadašnjim "privremenim" - "neka je uspavaju" ! Pa dajte molim vas, čemu tolka romantika kada pričamo o smrti? Šta, i njima je ružno reći - "ubij ju!"? (#$(/&%$"). A ovi novi nemaju para da se operacija napravi, a veterinaru ne pada na pamet operirati je, spasiti joj život, pa poslije razmišljati o vražjem računu!!
Trebam li i to doživjeti božjom providnošću, to što se taman naš Hrvoje zatekao u ambulanti s bolesnim štenetom, pa prebacio trošak na nas i što je dobila šansu da živi?
Smatrati ću i to uspjehom današnjim, jer sutra će malena na operaciju a ako ne preživi, čitati ćete o meni (opet ;) ) u crnoj kronici!
Mogu, zapravo, biti sretnom i zbog činjenice i da je mala Biserka danas upravo kod nas završila, jer da nije umrla bi u tom kanalu, iz kojega ju je jedan dečko iščupao. (smijem li i to smatrati našom ostavštinom; to da ljudi konačno gledaju u kanale i izvlače bolesne pse iz njih?, činjenicu da reagiraju?)
Ponekad pomislim kako smo postali Azil za bolesne i ranjene, i kako je sve teže tako funkcionirati. (smijem li se nadati pojačanju volonterskih redova?) Kako svako jutro trebaju puna 2 sata kako bi se prvo bolesne sredilo i da im se daju terapije. Kako se neki onda još i bune, jer smo rekli kako prije 10 ne možemo primati posjetitelje jer se moramo na bolesne koncentrirati. Pa što nakon 16 isto ne možemo posvećivati se ljudima jer nam je bitnije u to vrijeme posvetiti se isključivo psima?
O da, kada radite u Azilu, osim što morate imati veliko srce i strpljenje za svakoga psa, biti vješti na lopati, metli, spretni, okretni itd..imati želuca za rane, krv i sve ostalo, još morate imati i hiper razvijene socijalne vještine, jer inače ne samo da neće voljeti nas, nego neće voljeti ni "naše" pse :)
"ja sam vam dao (pazi - nama :D ) 2 vreće hrane a vi sada ne možete pomoći meni!"
eee, muko moja... :)
No, da se ne svede sve, opet, na kukanje, ponovit ću, ak vam je promaklo - RANKO JE UDOMLJEN! :)
I tako ove grozotice i grozote možemo staviti u krevet za danas, zaboraviti ih na tren i misliti kako će i sutra biti na kraju cijele priče, opet dobar dan!
Jer, tko može potvrditi da neće? ;)
( i sutra ću vam opet (baš u inat Valentini :) ) prepričati kako je to izgledalo)
