Eh, ne znam kako da sve ovo što trenutno čuči u meni pustim na slobodu,
sve te ptice toga jata koje bi mogle milijardu priča ispričati
a ne samo jednu.
Dođe mi da kažem – zatvoriti ćemo Azil, a onda se sjetim svih tih očiju,
tih srca koja iza očiju kucaju i znam da mnoga davno više ne bi kucala da nas nemaju..
To je čarolija, taj orkestar živih srca koji zvoni nebom kada prođete azilsku kapiju;
tu sirotu kapiju farbanu već milion puta ne bi li udovoljila svakom inspekcijskom nadzoru, svakoga na dvije noge tko je kroz nju ikada prošao,
a čarobni orkestar nije marširao bubnjićima njihovih uha..
Eh, nema svatko sluha..
Sjetila sam se danas Snoopija, maloga nadrndanog anđela koji je također uspio napraviti od mene bolju mene.
I kako da ne mislim na Sekino, Lelicino, Terčikino, Gocino, Melitino čarobiranje oko moje karme :)
Uvjerih se milion puta da za čaroliju ne treba protrljati lampu nego lopatu ;)
I svejedno, probudim se umorna mnoga jutra.
Umorna od konstantnoga kritiziranja, kažnjavanja (onoga nebeskoga i onoga oficijelno zemaljskoga). I jedva popijem i kavu dok nabrojim ranojutarnji stoti slom živaca, i skinem (vrlo bogatim vokabularom ;) ) sve zvijezde s neba, i onda opet pomislim na čarobni zbor, i pomislim (i vrlo glasno čak izgovorim) kako hebem svima sve po spisku i nek kritičari malkoc dođu protrljati lopatu, a ja ću jednom roman o svemu tome napisati i još će Azil zaraditi na njemu ;)
Jel tako?
Ponekad mi se čini kako je cijela ova lopta zemaljska u leru, pa luđaci stiskaju gas do daske dok mogu. Valjda će i taj lišaj jednom biti izbačen iz orbite.
Valjda ću do onda zadužiti mjesta u prvome redu astronomskog spektakla i pljeskati promjeni plana. Onda ću saznati valjda zašto je sve ovo moralo biti baš toliko teško i umorno, i zašto je Jelka morala onako živjeti.
Zašto sam danas morala objaviti čak 3 psa koja nitko svojima ne želi zvati. Zašto tuga nikada nema kraja, iako vrlo dobro prepoznam svaki puta gdje počinje. Zašto najesencijalnija valuta nije ljubav.
Zašto moram imati milijardu zašto..
A do onda..
Mogu sjesti i pred svoj Azil, biti sretna što ja mogu čuti tu muziku, razviti svoje zastave i ipak pronaći razloge
za nasmiješiti se.