jedna priča skrbnice 5 napuštenih životinja, 2 psa i 3 mace :) koja konkurira u kategoriji "Zašto je bitno udomiti?"

Priča o Retu
U dvorištu malene kuće sa zelenim krovom koja se nalazila u predgrađu nalazila se trošna pseća kućica u kojoj je mirno spavao Ret, dvogodišnji psić žute dlake i velikih, klempavih ušiju. Ret je bio mješanac kojeg je Veliki Gazda dobio od unučice koja je zajedno s roditeljima odselila daleko, i Veliki Gazda ju dugo nije vidio. Ret je znao, jer psi uvijek znaju kako se ljudi osjećaju, da je Veliki Gazda zbog toga tužan, ljut i jako usamljen, i htio mu je pomoći, ali sa kratkog lanca na kojem se nalazio nije mu mogao potrčati u susret, utješiti ga i reći mu: „Nisi sam, imaš mene.“ Najviše od svega Ret ga je htio razveseliti, no kako ljudi imaju običaj one koji ih najviše vole držati što dalje od sebe, nije mu mogao pomoći. „Neki ljudi vole biti nesretni, i ne dopuštaju da im drugi pokažu ljubav.“-mislio je Ret, i bio je u pravu. Trošna kućica, lanac i zahrđale zdjelice koje je Veliki Gazda jednom dnevno punio ostacima sa vlastitog stola bili su cijeli Retov svijet, ali on je bio sretan jer se sjećao kako njegova mama, braća i sestrice ostavljeni na obali rijeke sigurno nemaju ni kućicu, ni lanac, ni Velikog Gazdu koji ih povremeno nahrani.
Ret je bio sretan pas, bar je tako mislio jer nitko mu nikad nije rekao da ga njegov Veliki Gazda baš i ne voli, da mu smeta Retovo lajanje kojim ovaj zapravo čuva svog Velikog Gazdu i njihovo dvorište. Ni Velikom Gazdi nitko nije rekao da Ret lajanjem zapravo pokazuje svoju ljubav i privrženost, i da je dostojan čuvar njihovog malog dvorišta. Imao je Ret i prijatelje; susjede koji su imali Veliku Kuću i Šminkerskog Psa koji nikada nije bio na lancu već je imao krevetić u sobi Malog Gazde u Velikoj kući. Mali Gazda zvao se Leon, i on bi povremeno preko ograde razgovarao s Retom i bacao mu neke fine pseće kekse, i Ret bi tada bio najsretniji pas na svijetu.
Leon je to radio kradom, dok Retovog Velikog Gazde nema kod kuće jer ovaj baš i nije volio susjede. „Ljudi su čudni i često ne vole one koji su u životu sretniji od njih iako im ništa nisu skrivili.“-Mislio je Ret, i bio je u pravu. Ret je volio susjede, malog Leona, pa čak i njihovog uredno počešljanog, uhranjenog Šminkerskog psa koji je nosio ogrlicu sa cirkonima. On nije imao ogrlicu, samo hrđavi lanac koji mu se već urezao u vrat, ali psima takve stvari nisu bitne i oni ne preziru one koji su u životu prošli bolje od njih. Volio je slušati priče Šminkerskog psa koji mu je preko ograde pričao o životu u Velikoj kući, toplim radijatorima, uvijek punim zdjelicama i mekom krevetiću. Retu je to zvučalo kao bajka za pse i često je maštao o toplom, mekanom tepihu pod šapama umjesto hladnog blata ispred njegove kućice, no bez obzira na snove Ret nikada nije htio zapravo napustiti svog Velikog Gazdu jer on je bio središte Retovog svijeta i za njega je bio spreman i poginuti. Jednoga jutra dogodilo se nešto neobično;
Veliki Gazda pozvao je neke ljude koji su njegove stvari iz kuće nosili u kamion. Ret je cijeli dan lajao na njih jer je znao da su to stvari Velikog Gazde i nije mu bilo jasno kamo ih nose. Predveče se dogodilo nešto još čudnije; Veliki Gazda prišao je kućici i Retu skinuo lanac s vrata. „Što to znači, smijem li sad ići gdje god hoću?“-pitao se Ret. Ipak nije otišao nigdje iako je Veliki Gazda pri odlasku ostavio otvorena vrata od dvorišta i rekao mu da može otići gdje god želi, ali kamo da ode kad je to dvorište cijeli njegov svijet? Ret nije poznavao Grad, ni livade, ni ulice…a kako nam ono što ne poznajemo ne može ni nedostajati, odlučio je ostati u svom dvorištu i čekati da se Veliki Gazda vrati.
Te večeri Veliki Gazda nije se vratio kući, i Retove zdjelice ostale su prazne. Vodu je dobivao od kiše koja mu je padala u zdjelice, a malo je curila i u kućicu. Ret je strpljivo čekao Velikog Gazdu u svojoj kućici, a kiša je sve jače padala. Toga dana nije bilo ni susjeda, ni Šminkerskog psa, ni Leona, samo tišina, kiša, glad i sloboda s kojom nije znao što bi. Odlučio je još čekati. Veliki Gazda se mora vratiti. I čekao je…dva puta je pao mrak, pa jutro, pa dan, ali nitko osim hladnog vjetra nije ulazio u dvorište.
Ret je posumnjao da se Veliki Gazda nikad neće vratiti, i odlučio ga je potražiti. Izašao je iz dvorišta i krenuo u Grad dok mu je hladni vjetar ledio šape. Hodao je, njušio prolaznike pod kišobranima, no oni su ga šutali, vikali na njega i tjerali ga. Djevojčica sa žutim kišobranom mu je prišla i dala mu komadić svojega peciva koje je uslast pojeo, i baš kad joj je htio zahvaliti jednim pravim psećim poljupcem, došla je baka ,djevojčicu povukla za ruku i odvela ju u nepoznatom smjeru. Djevojčica je zaplakala za Retom ali baka joj je rekla da će se netko već pobrinuti za tog psa. „Ljudi uvijek misle da će netko drugi riješiti problem.“-pomislio je Ret, i bio je u pravu. Odlučio je krenuti natrag kući jer se Veliki Gazda možda već vratio, i sve će biti kao prije. Hodao je pola dana, a kiša je sve jače padala i ispirala tragove do kuće.
Ret je bio umoran, gladan i bilo mu je jako hladno. Hodao je sve sporije sve dok ga u jednom trenutku šape nisu izdale i legao je uz rub pločnika. Na putu kući, dok je po njemu padala kiša, nepomično je ležao smiješni žuti pas, sa klempavim ušima. . Ni sam ne zna kako dugo je tamo ležao jer za pse Vrijeme ne postoji. Kroz poluzatvorene kapke učinilo mu se da vidi Leona kako se vraća kući iz škole, osjetio je kako ga podiže, umotava u svoju jaknu i na rukama nosi kući. Leonove tople suze slijevale su se niz Retovu smrznutu njušku, i na trenutak ga je ta toplina probudila.
Bio je budan taman toliko dugo da pomisli kako je sve ovo san, i onda je opet zaspao. Sanjao je toplinu, suhe ručnike i toplu peć koja ga grije.
Sanjao je čovjeka u bijeloj kuti koji ga bocka nekim velikim iglama i Leonovu mamu koja mu nosi zdjelicu punu mirisne pseće hrane. Sanjao je Leona koji ga grli i moli ga da se probudi.
Sanjao je tako tri dana…a onda je otvorio oči, pa ih je opet zatvorio, pa opet otvorio, jer nije mogao vjerovati onome što vidi. Ret je stvarno ležao uz toplu peć, na toplom psećem krevetiću, a uz njega je ležala puna zdjelica mirisne hrane na koju je odmah prionuo. Ispraznio je zdjelicu, ustao na noge i još malo u čudu gledao oko sebe…Sve je izgledalo baš onako kako mu je Šminkerski pas to jednom davno opisao.
I Šminkerski pas je došao do njega, ponjušio ga i glasno zalajao. U tom trenutku na vratima su se pojavili susjedi i Leon koji se bacio na Reta i iskreno ga zagrlio. Tada je Ret prvi put osjetio koliko topao može biti ljudski zagrljaj. Nije znao sanja li još uvijek jer u ostvareni san nam je najteže povjerovati, no nije sanjao. Dobio je još jednu zdjelicu mirisne hrane, i ogrlicu sa cirkonima koja je vješto sakrivala ožiljke od lanca koje je imao oko vrata. Jednog sunčanog popodneva, na terasi Velike Kuće u predgrađu veselo su lajala dva psa od kojih je jedan znao tajnu koji čak ni neki ljudi ne znaju. „Sve što dvoljno jako želiš, ostvari se“-pomislio je Ret dok mu se ogrlica sa cirkonima sjajila na suncu, i bio je u pravu.

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.