U nadi kako će sve ove prekrasne priče, koje pristižu cijeli dan, ( i zbog kojih smo uplakane cijeli božji dan :) ) motivirati nekoga kako bi udomio napuštene koje svakodnevno objavljujemo na našim stranicama, darujemo vam još jednu: Inesinu i Bobicinu!
U kategoriji 3. Zašto je bitno udomiti? (dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo svoju priču...)
Ovo je priča o Bobici; napisala sam ju na dan kada nas je napustila. Ja sam nju udomila, ona je mene usvojila; a tko je koga spasio... prosudite sami. :)
Ušla je u naš život (u subotu) jedne hladne kišne večeri, kada su ju, tako malenu, flafastu, izbacili iz predvorja kina.
Prvo mi se zavukla u rukav kaputa, a zatim pod kožu, u srce.
Nisam ni shvatila u kojem me točno trenutku usvojila, prisvojila. Možda još iste večeri, kada je ušla u naš stan i uzela jabuku iz zdjele.
Ili idućeg jutra, kada sam ju nosila u pletenom cekeru za piju; išli smo joj kupiti ogrlicu (crvenu) i uzicu (crvenu).
Dogovorili smo se, Hrvoje i ja, da neće spavati u našem krevetu.
Dozvolili smo joj da spava u podnožju kreveta.
Spavala je između nas, sa glavom na našim jastucima.
Dugo nije htjela ići u šetnju, a da prvo ne natrpa punu gubicu keksića. (Valjda se htjela osigurati da joj pupa ne bude prazna, ako opet ostane sama na ulici.)
Iz šetnje se vraćala sa najvećim štapom (granom, drvetom) kojeg bi našla.
Putem je jela žute cvjetove maslačka. Ljudi su me zaustavljali na ulici i pitali je li to prava lisica.
Ljutila se kada bi ostala sama. Pojela nam je knjige, drveni stolić, ćošak ormara... Pokidala nam je fotelju i trosjed. Svađala se s nama na sav glas kada smo joj prigovarali. Nismo ju smjeli gledati u oči.
Još nam nije bilo jasno da su se pravila promijenila, da nismo više glavni u kući.
Znala je prije nas da nismo nas troje + pas, već nas četvero.
Svi vi mislite da je vaš pas poseban. I je, poseban je.
Ali, ona je bila posebnija.
Najposebnija. Blesača. Onda je, nakon dvije godine, došla epilepsija i veterinar je rekao: "Eutanazija." Nemojte (baš uvijek) vjerovati veterinarima.
Uzeo bi nam 12 godina.
Uzeo bi nam cijeli život.
Sjedila je ispod krošnje kajsije i čekala da padne koja zrela.
Sadila sam joj rajčice, sama ih je brala.
Zvuk kidanja peteljke bi čula, čak i u snu, u trećoj prostoriji.
Čarobna riječ, jabuka. :)
Mislim da mi je čitala misli. I sasvim sigurno je meni slala svoje misli.
Kada bih bila preglupa da shvatim što mi želi poručiti, strpljivo bi mi objasnila i pokazala. Mama, daj mi jabuku sa stola. Mama, keks mi je ispod ormarića. Žaba je u dnevnoj. Glupi Mjau je iza zida u susjedovom dvorištu i ne može se, kreten, popeti. Bila je korak od toga da progovori.
Bila je hiperaktivna prgava tvrdoglava šizika.
I uvijek je dobila/napravila što je htjela.
Sva pravila dobrog i uspješnog odgajanja, koja sam trenirala na Luki, su pala u vodu. Razoružala bi me osmjehom. A oči! Ajme, te oči! Nije se smatrala psom; što se nje tiče, ona je bila jedna od nas dvonožnih. Ni mi ju baš nismo smatrali psom. Mislim, gledam Dona - on je pas; ono, pas pas. Gledam mačka - on je baš pravi mačak. A ona...
Ostavljala je dojam da je osoba više svijesti zatočena u tijelu psa; bila je fizički onemogućena dati sve od sebe.
Zezali smo se da, zapravo, imamo sreće što ne govori. :)
Naučila me što znači biti nekome potpuno predana, da budem prilagodljiva, tolerantna... Ne može se puno ljudskih osoba pohvaliti da sam prema njima takva. I naučila me da čuda postoje. Ona je definitivno bila jedno; čudo od psa, čudo od osobe, medicinsko čudo... Žalosna sam što ju je tijelo izdalo dok su vrata njene svijesti još bila odškrinuta. Nije zaslužila takav kraj. Barem se mogu (pokušati) tješiti da je umrla na svom dvosjedu, okružena svojim ljudima. Sada je u svom vrtu. Imat će zauvijek samo svoju jabuku.

više o cijelom eventu, kao i kako konkurirati najpričom na https://www.facebook.com/azil.osijekvolonteri/media_set?set=a.10202556418644207.1073741858.1008360232&type=3

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.