Moja Čika 

Moje drago, ludo i prelijepo pilence! 
Moja drugarica koja mi bez beda uspije dat pusu u čelo! 
A nisam niska 
Divna keruša koja tolko voli 
da to pokazuje kako god zna i umije, a najviše voli skočit do neba 

Čika je stigla u Azil 2016., ko mala mala beba, zvali smo ih Gumićke, njih 9 prelijepih prinčeva i princeza koje tad nismo imali gdje staviti pa smo im improvizirali box van Azila, od starih auto guma i svega što smo imali
i sigurna sam da ćete se mnogi sjetit tih preslatkih beba
naguranih uz tu improviziranu ogradu
željni onih koji imaju moć
da ih odvedu daleko odavde, negdje di bi se to zvalo Dom.
Po Čiku nikad nitko nije došao...

I prošlo sad već tri godine i sad ju ja volim i kad god imam priliku odem u šetnju s njenim dvorištem,
i znate ko je najveseliji u tim istim šetnjama?
Pa Čika 
Kao da Azil nije stvarnost koja ima priliku postati prošlost,
ona u tim šetnjama se samo smije nebu, Dravi i Tanani, svojoj najboljoj prijateljici s kojom voli sve to skupa. I mene.
I zato to mora biti neko poseban među vama,
netko tko će voljeti te prelijepe sive (ko da idemo istom frizeru  )
koje su prošarale krzno čineć ga nestvarno lijepim!
Te neposlušne kovrčice koje me uvijek zaškakljikaju dok ju grlim, te slatke uši koje ko radari hvataju baš svaki signal
pokušavajuć od njega učinit neku radost 
Da, ona je baš radosna al i pomalo specoška 
(zato smo se odmah namirisale  ) 
Ne zbog svog luđeg odnosa prema ljudima il još gore, nedajbože kerovcima (jako je dobra sa svima, nema u njoj ni zrna konflikta!)
nego zbog svog malog straha prema svijetu koji ne pozna.
Njen svijet, otkad ga je ugledala
svodi se na ovo par tisuća kvadrata Azila i par kilometara šetnice ispod njega,
i šta ona zna koje sve ceste presijecaju Osijek, po kome sve parkovi nose imena, koja rijeka teče ispod dravskog mosta 
Ko da ona zna kako zvuči škripa tramvajskih tračnica il kolko bode oči neonska reklama, šta je subotnja gužva na pijaci
il kolko je korona ubila društveni život grada.
Ne zna jer joj nije imao tko pokazati
uz svo skupljeno strpljenje koje stanuje u srcu
a ne rukama.

Al znate šta? Sigurna sam da bi voljela naučiti 
Lijepo bi joj stajala crvena boja pa ju uvijek vidim sa crvenom ogrlicom oko vrata kako komšinicama šalje smiješak za pozdrav i ponosno maršira 
uz noge nekog ko ima srce ko kuću veliko! 
Takvu je mogu vidjet, sretnu
i udomljenu.

Pliz pomozite mi da ubacimo tu crvenu u njen život!

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.