... Skrećemo s glavne ceste prema ulazu. Šiška počinje cviliti. Zna gdje smo došli. Nekad je i ona tu stanovala. Više ne. Al voli doći u posjetu. Doby se ustaje, gleda kroz prozor. Saba, onako smotana, pokušava se okrenuti, al nema mjesta. Cvilka. «Love is our resistaaaance!!» trešti iz zvučnika. Sonja zatvara prozor. Skrećemo prema medicinskom dvorištu.
Iz kućice kod glavnog ulaza izljeće Lela. Trči i laje. Za njom Karmela. Boki s polja. Snoopy iz kanala izranja, zatrčava se, laje i on. Prepoznali su auto. To je azilski odbor za doček. Za doček nas volontera. I posjetitelja, mogućih udomitelja. Gledam ih kako okružuju auto i razmišljam «Trebao bih ponjeti kameru i to snimiti. Da imamo za uspomenu. Šteta da se to ne zabilježi. Ko zna šta im se može dogoditi. Ma ne, ništa. Ma znaju oni po cesti. Znaju paziti na aute. Već dugo su ovdje. Ipak, htio bi to snimiti. Sutra ću ponjeti kameru.»...
... Skrećemo s glavne ceste prema ulazu. Šiška počinje cviliti. Doby se ustaje, gleda kroz prozor. Saba cvilka. Sonja zatvara prozor. Skrećemo prema medicinskom dvorištu. Odbor za doček stiže. «Ah jebemu, zaboravio sam kameru. «
«A sutra ću onda. Moram to snimiti»...
... Bijeli, prastari Mercedes 190D. Stara izlizana kožna sjedala. Preko njih prebačene krznene presvlake. Jurca nemetinskom cestom. Vozač, u kasnim pedesetima, radnički mantil, umrljan, masne fleke posvuda. Pljuga ležerno visi iz desnog kuta usta. Oblak dima izlazi iz nosa. Na radiju, Karleuša zavija «Tvoje srce drugoj pripada, a ja sve do kraja biću ti sex posle raskidaaaaa!»
«Uh šta je dobra ta Karleuša. Uuuu šta bi joj radio.«
«Tjera me ta pjesma da vozim brže. Kolko idem? 70? Samo? Aaa, sad poslje ovog zavoja, kod azila, je ravna, široka cesta. Nikad nema murije. Tu ću opaliti po gasu.»
Izlazi iz zavoja. Ubrzava na 90.
«Valjd je ona moja aždaja napravila ručak. Ah ta Karleuša. Vidjela bi ona polije raskida! Vidjela bi ona šta je praavi muškarac!»
«Šta je ono na cesti? Nešto narančasto-bijelo. Ko lopta neka. Hmm. A to je neki pas. Šta se ne makneš jebote.!»
Dodaje još malo gasa. Narančasto-bijela lopta je sve bliže. «A jebote, makni se, neću sad ja tu kočiti!»
TRES!
Narančasto-bijela lopta se odigla s asfalta. Odletjela 2-3 metra u zrak. Pala na asfalt i još se malo zakotrljala. I ostala na asfaltu. Nepomično.
«U pičku materinu!!! Šta se nisi maknio!!! Ko ti kriv! Glupo pseto.»
«Jebote, nisam znao da to tak može letjeti.»
Gleda kroz retrovizor. Dva auta idu iza njega. Neki dvoje trče iz azila prema cesti.
«A jebote, išo sam stotku. Valjd mi nisu vidjeli tablicu. Ma nisu, sigurno. Pre daleko sam. A ovi dvoje iza mene? Ne staju. Ma, neću ni ja. Ko ga jebe. To je ionako samo pas. «
«Staću iza zavoja. Moram branik pogledati. Jebem mu mater ak mi je slomio branik.»...
... Sjedim za stolom, čitam neke vijesti na kompu. Zapravo, mi se spava, sklapaju mi se oči. Sonja je već zaspala. Mislim «Baš je lijep dan, trebali bi malo još otići u šetnju»
Zvoni Sonjin mobitel, al nekako tiho. Ostavila ga je u torbici. Vadim ga, na ekranu piše «Klara»
«Šta oćeš?!!», kažem joj šaljivo. «Jel niste dobili poruku?», glas joj nije nimalo šaljiv. «Nismo»
«Snoopyja je udario auto na glavnoj cesti», kaže Klara.
«I kak je?», pitam. Kroz glavu mi prođe «A vjerojatno je ozlijeđen. Inače ne bi rekla samo da ga je udario»
«Mrtav je».
Šaka u glavu. Takav osjećaj.
«Sonja, probudi se.»
«mmmmm»
«Sonja, pliz, probudi se.»
Otvara oči.
«ŠTA SE DOGODILO!!!» Vidi mi na licu da nešto nije u redu.
«Snoopy je poginuo.»
«ŠTAA? KAKO?»
«Udario ga je auto»
Više nisam izdržao. Suze mi cure. Ne mogu ništa više reći. Plačem. Opet.
«Zar opet? Snoopy. Kak je to moguće? Pa on je azilski... ne znam., ikona, miljenik. I Janja je bila. Ne opet« Prolaze mi kroz glavu, trenuci od prije dva mjeseca kad nas je Janja napustila. Bijes. Tuga. Bijes. Izmjenjuju se. Ne mogu prestati plakati. Šiška mi lizne ruku. Saba dolazi do mene. Doby skače na krevet. Znaju da nešto nije u redu. Osjete i oni.
Sonja u drugoj sobi. Ispod glasa priča na mobitel.
«Idemo u azil. Doći će i ostali. U 6 sati ćemo se oprostiti sa Snoopyjem»...
...Pokupili smo Klaru. Prije sat i pol je došla iz azila. Taman se otuširala i počela jesti. Vraća se nazad u azil.
Cijelim putem šutimo. Nitko ništa, svi u svojim mislima. Svi sa Snoopyem.
Sonja mi stišće prste i lagano ih grebe. Znam da plače...
...Skrećemo s glavne ceste prema ulazu. Nema dočeka. Samo lela proviruje iz kućice. Zna i ona.
Zrinka i Hrvoje su tu. I Crna i Jelena.
U prvom dvorištu, na sredini, mala bež dekica. Ispod nje...
Sonja mu otkriva glavu. Mazi ga. Plače.
Čučim pored. Hvatam među prste malo žuto uho.
«Ma nema razlike. Isti je osjećaj. Nije mrtav, samo spava.»
Kamenčići oko dekice se sjaje. Vlažni su.
Sjedim na stepenicama, gledam kroz suze u dekicu. Dekica se miče. Ili? Ne, to je samo moja želja.
Dolazi Martina.
Crna, Zrinka i Hrvoje se nešto svađaju. Viču jedno na drugo. Htio bi da prestanu. Znam da je u vezi azila i da je važno, al svejedno. Htio bi da prestanu.
Stižu i Dado i Ina. Neće više nitko doći.
6 sati je...
...U šumi smo. Iskopali smo malu rupu. Neka ptica pjeva. Djetlić lupka o neko drvo, traži hranu. Iz daljine se čuje lavež 160 pasa. Jedan lavež nedostaje.
Šutimo. Netko izbaci neku šalu. Nije uspjelo. Ne smijemo se.
Svatko stavlja lopatu zemlje preko male narančasto-bijele lopte. Nježno. Da ga ne ozljedimo. Prekriven je cijeli, samo glava ne. Nitko ne želi prekriti glavu. Da ostane što dulje s nama. Kad ju prekrijemo, to je to.
Na kraju Dado i to napravi. Gotovo je. Sad je s nama samo u mislima.
Odlazimo prema gore. Šutimo. Hvatam Sonju za ruku. Stišće mi prste...
... Skrećemo s glavne ceste prema ulazu. Šiška počinje cviliti. Doby se ustaje, gleda kroz prozor. Saba cvilka. «Love is our resistaaaance!!» trešti iz zvučnika. Sonja zatvara prozor. Skrećemo prema medicinskom dvorištu. Iz kućice kod glavnog ulaza izljeće Lela. Trči i laje. Za njom Karmela. «A gdje su ostali?», pitam ja. «Pa Boki je jučer udomljen», kaže Klara. «A super. Eto i on je našao svoju obitelj», kaže Sonja. «A di je Snoopy?», pitam ja. Odjednom iz kanala izlijeće mala narančasto-bijela lopta. «A evo ga!» Trči prema autu, dupe zabacuje u lijevo. Laje i smiješi se.
Izlazimo iz auta. Doby i Šiška se zalijeću na ogradu. Laju. Naravno. Saba njuška Snoopyja. Snoopy iza auta. Spustio glavu na prednje šape, digao dupe u zrak, gleda u mene. «Ahhr, grrrrrrrrrrrr», kaže. «Snupili pupuili, di si tiii?», kažem.
Gricka mi ruku, pa nogavicu. Okreće se na leđa. «Ahhr, grrrrrrrr»
Krećem prema ulazu. On skakuće i hvata me za nogavicu. Pa za pertlu. Grize ju.
Napravim korak. On odlazi prema medicinskom.
Na ogradi ga čekaju. Alma i Rade i Gvaljo i Xena i Lajka i Hortenzija i Ari i Cvijeta i Dravko i Smješko i Teri i Lisičica i Janja i...
To je njegov odbor za doček.
Okreće glavu još jednom prema meni. Poručuje mi «Vidimo se jednom». Sretan je.
«Da Snoopy, vidimo se jednom» Sretan sam i ja.
Sutra ću ponjeti kameru...
|