Jučer (da, jučer, bome sam požurila ispričati vam ovu priču :) ) sam sa Zrinkom i Kokicom posjetila Nard (za one koji ne znaju to je malo selo prije Valpova),

i tako nas tri kao predstavnice udruge za zaštitu i prava životinja stižemo prašnjavom cestom,

kojom naš Kedika (gle čuda) piči ko lud, jer smo kontaktirani telefonom od strane jednoga starijega bračnoga para iz Narda čijemu mačku je netko, zamislite sad ovo – odrezao rep !

I kažu nam ljudi, preko telefona još, njihov mačak nije jedini u selu, čak u ulici, koji je preživio pakao, samo zato jer netko, tako očigledno, u tome malenom slavonskom selu, eto, nije normalan.

I tako, ispričati ću vam priču o jednome posjetu koji je u meni izazvao puno različitih osjećaja, od onih da sam poželjela jednoga gospodina, također, skratiti za određeni organ, do toga da sam poželjela nastaniti se u tome selu.

Kako je to moguće?

E, pa, navikle se mi da na ovome svijetu ima luđaka, i vjerujte da se s tom činjenicom najteže nositi, svatko od nas pokušava ostati normalan koliko god može, pogotovo zato što ostanemo li i same jednom bez zdravoga razuma, sve te životinje koje ovise o njemu nikada nećemo uspjeti spasiti. A meni to, vjerujte, najčešće ponavljaju, jer se jako uspijem naljutiti, ostati bez daha pred zločinima za koje su ljudi sposobni, i tako i ja umjesto da skratim nekoga za glavu, i danima ne spavam od prizora koji se guraju pod kapke svaki puta kada ih sklopim, pokušavam sve više boriti se ovim dozvoljenim sredstvima, i vjerovati da za svakoga postoji „nagrada“ i nagrada. Inače će te me sretati po gradu u razgovorima s izmišljenim prijateljima, i držati se na distanci ;)

I tako, odlučismo Zrinka i ja napisati prijavu protiv nepoznatoga počinitelja koji je u posljednja 2 mjeseca odrezao repove 9 mačaka.

Dočekaše nas predivni ljudi koji u svome dvorištu imaju psa Bobija, 4 mace, pa čak i koku koja ne može na noge, ali uživa prve zrake proljetnoga sunca na dvorištu pa dok „joj Bog da“, jer kaže gospođa „grijeh je ubiti“. I tu se već zaljubih u gospođu i njenoga muža koji skromno žive obrađujući baštu, skupljajući orahe i pletući tašne za pijac. Kroz plač me milion puta pita, za redom: „tko to može učiniti ovako nevinome biću“ dok njen muž drži macana koji je srećom preživio atak mu na rep, i koji i dalje ima vjere u ljude.

Odvodi nas dvije kuće dalje u kojoj, opet, žive prekrasni ljudi i oni nam svoga mačka pokazuju i mjesto na njegovoj guzi gdje je nekada stajao rep.

Pitamo ih znaju li tko je to mogao učiniti, djevojka iz treće kuće iste ulice (čiji mačak također nosi samo pola repa u spomen na ljudsku okrutnost) odgovara: „znamo tko je, komšija od preko puta, čiji otac je vješao pse koji bi pobjegli iz komšijskih kuća, živi sam i mrzi životinje, ali ne možemo ništa dokazati, sve se to dešava preko noći“.

I tako posjetismo sedam kuća, i u svakoj kući dočekaše nas dobri ljudi koji su svi redom (tu se zapanjismo)

spremni na sudu posvjedočiti.

Inače, kada nam ljudi prijavljuju slučajeve zlostavljanja ili zanemarivanja životinja skoro nitko nije spreman obraniti tu sirotu životinju i na sudu svojim svjedočenjem, pa nama ne preostaje mnogo toga u takvim situacijama. Svi se, znate već, ne žele „svađati s komšijama“ a ne shvaćaju da to što su meni prenijeli informaciju koja meni remeti snove ne znači baš ništa osim ako to ne žele reći na glas i samo tako mogu, zapravo, pomoći.

U posljednjoj kući dočekuje nas čika Viktor s kojim se nadglasavamo preko kapije ne bi li nas pustio unutra da i njegovu priču zabilježimo kao dopunu prijavi, i nakon zapisivanja cijeloga iskaza i nakon što smo pretražili pol imanja ne bili smo fotografirali nedostatak repa i u njegova Micka, kaže meni čika Viktor: „jel ti to imaš tetovažu na ruci?“

i nakon što odgovorih potvrdno ponosno pokazujući logo nam udruge tetoviran mi preko podlaktice kaže on meni

„a pogle ovo“

i zamoli me da mu pomognem spustiti malo košulju s ramena

i nasmiješi mi se crtež mačorćiča sa zgužvane sedamdesetosmogodišnje kože

i reče mi čovjek kroz suze:

„ovaj mačak mi je spasio život, probudio me da ne iskrvarim nakon operacije, tapkao mi je šapama po grudima dok nisam otvorio oči i shvatio da se gušim u vlastitoj krvi. Tog dana zakleo sam se sam sebi da će on živjeti dokle i ja. Njega već dugo pod ovim suncem nema, ali na mojoj koži biti će dokle god mene pod zemlju ne spreme, a zahvaljujući njemu nauživo sam se života.“

I tako nakon čika Viktora i naših domaćina svaka sa poklonjenim cekerom u ruci kao darom od dobrih ljudi koji vole životinje uputismo se kući.

Kokica je već umorno dahtala sjedajući u Kediku jer je ona opet potvrdila da je prava seoska đukeletina koja bi radije hajcala po tuđim dvorištima i svađala se sa komšijskim psima nego odmarala u hladu gradskoga stana iščekujući šetnje oko naselja (pa nije ni luda, zar ne? ;) )

Zrinka je već slagala na glas prijavu, i opet se čudila kako je prava sreća naići na ovakve ljude koji su spremni posvjedočiti, i koji su hrabriji od ogovaranja ili mogućih svađa.

I ja mislim baš na to, kako konačno u jednoj od epizoda zbog kojih gubim živce, postoje glavni likovi koji zaista žele zaštititi jadne životinje, kako to nisu ljudi koji će reći kako oni ne žele da se zna da su nas oni zvali, pa poslije pred seoskom birtijom padali, opet, u nesvijest slušajući kako komšijski pas opet trpi batine vezan na metar lanca i zna kako mu nitko nikada neće doći u pomoć, jer se ti ljudi „koji imaju srca“ nikada neće naglas usprotiviti njihovome čovjeku.

I kako će prolaziti samo njegovi dani u samo njegovoj muci.

Dok ne umre.

Pa njegov čovjek opet ne „nabavi“ novu žrtvu. Novoga psa.

A taj neki „sa srcem“ će slušati muke i toga psa i imati opravdanje za svoj kukavičluk, jer božemoj, tko ne bi razumio da je njemu neugodno posvađati se sa komšijom.

Jel da?

 

Ovaj text posvećen je svima onima čiju muku slušaju svi, baš svi, čije uši žive u radijusu njihovih patnji.

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.