Pamtiti ću, sigurno, oči

 Jer nisu stigle dobiti boju očiju njene majke,

boju očiju odrasloga psa.

 mogla se zvati Maza, mogla je biti nečija Mrvica, Kokica..

Mogao ju je netko zvati svojim Srcem.

Mogla je porobiti sve gradske livade,

svađati se s komšijskim psima preko ograde.

Mogla je imati crvene zdjelice,

voljeti jesti jabuke,

mrziti kišu

i imati kabanicu.

 mogla je imati tu veliku, najveću stvar – život.

 Nije.

Inače ne bi bilo ove priče.

 

Umrla je u mome krilu, u kediki, 23.7. par minuta iza podneva.

 Mogla bih vam sada pisati kako je tih nekoliko minuta iza podneva svirao tužni, najtužniji fado na svijetu iz kedikinih zvučnika,

 Kako sam joj rekla da sada sigurno ide na bolje mjesto (i to je  bila utjeha za mene, ne za nju)

 I kako mi je srce puklo.

 I kako sam sjedila još neko vrijeme nepomično nadajući se nekom čudu, odnosno poželjeh da taj grč kojim joj je posljednji dah počastio to maleno tijelo čiju sam težinu jedva osjećala u krilu, bude zapravo borba za idući.

 5.obljetnica se bliži mome prvome posjetu Azilu i u tih nepunih pet godina pamtim skoro sve odrasle pse, a brojka je impresivna (ponekad stanem i nevjerujem ) pa čak i mome matematički neinteligentnome umu.

 Kia je umrla i plakala sam ne zbog njene smrti nego zbog njenoga života, za Lajkom Sonja i dandanas plače, Snoopy mi se još uvijek priviđa, a Janja nam je svima izlomila srce.

 Onu noć kada je umrla, baš u tome trenutku padale su najveće pahulje koje u životu vidjeh.

 punih, i samo, deset minuta

 pomislih da se Janja oprašta od nas.

 

Azilske bebe sam uvijek izbjegavala. Nakon samo nekoliko dolazaka Zrinka i ja smo pokupile (iz tada hororistične slike Azila) 3 bebe, tako malene da je svima bilo jasno da su tada mogli u onome blatu biti samo pojedeni ili mrtvi od neke bolesti.

 Puna 3 dana povraćali su i srali krv po cijelom našem stanu (na veliko veselje jednoga osječkoga veterinara koji nam je bez imalo grižnje savjesti otimao novce  dajući nam povratno za iste (valjda jedino što je naučio na fakultetu) –lažnu nadu.

 Posljednja (za koju smo se jako nadale da će preživjeti) curica umrla mi je sklupčana na vratu, u snu (mome).

 Od tada izbjegavam čak i boxeve sa štencima u Azilu. Uvijek, vjerujte, ima najviše kandidata/kinja baš za druženje s najmanjima, i tu uvijek imam prostora za eskivaciju.

 I opet me, nanovo, uspije zašakirati, koliko gospođa Smrt nije ništa nježnija s najmanjima i najslabijima i koliko ih ima na svome spisku za vožnju.

 Jer ljudi koji prave spiskove i pomažu navedenoj gospođi da operira po ovome svijetu su vrlo darežljivi i široke ruke kada se radi o tuđoj „velikoj stvari – životu“.

 Za svoju veliku stvar itekako bi stisli šupak.

 

E, vidite to me ljuti.

 I nakon suza uvijek krene ljutnja, pa mi se nađe netko na putu (a takvi mi se nalaze na istome po nekoliko puta na dan) tko (zamislite)  - „ima kuju sa 7 štenaca“. Pa siroče ne zna što bi i kud bi s njom pa nek ih mi uzmemo da ih on „ne mora ubit“.

 Pa je gospođa shvatila nakon 3 godine (tempu razmišljanja se ne čudim jer netko tko takve ideje dobije nije brz u glavi, to sigurno) suživota sa svojim psom, da NJEMU (zamislite nesebičnost u te gospođe) nije zapravo, uopće dobro s njom, znate – nije to baš pas za nju i najbolje bi (opet, za njega, jel) bilo da on dođe kod nas, u Azil jer će mu „tamo sigurno biti puno ljepše“.

 Onda zove tip koji je kupio boxericu, koja ima displaziju kukova, i malo je sitnija rastom u odnosu na svoju vrstu(!), i sad proizvodnja trpi i njegova investicija svakim danom izgleda sve uzaludnijom, jer on (to on meni priča, znate) – kupuje i hranu, i cijepio ju je i čipirao, pa nek mu mi barem pokrijemo barem dio troška, kada je on dovede (nitko, naravno, ne pita, imamo li mi mjesta uopće u tome Azilu, šta psi jedu, uspijevamo li mi uopće spojiti kraj s krajem. Spavamo li..).

 Kada bih mogla, umjesto da pokušavam objasniti životne činjenice nekome čiji IQ debelo konkurira broju smiješaka na mome licu tijekom našeg razgovora, i umjesto što se vječito trudim spasiti nečiji život telefonskim razgovorom (pritom ne mislim na život dotičnoga nego na boxericu) kada već ne mogu uzeti je.

 E kada bih mogla, barem jednom, reći ono što poželim svaki puta – to bi zvučalo ovako:

 Slušaj me, ti samodopadni, arogantni, maloumni imbecilu! (uh, već mi je lakše :) )

 Tko si ti da pomisliš da uopće imaš prava raspolagati tuđim životom? Na osnovu čega misliš da imaš prava kupiti, posjedovati i iskorištavati drugo svjesno i osjećajno biće?

 Tko si ti da držiš njen život u svojim rukama, da TI odlučuješ kada i s kim će se ona pariti, a kada ja spomenem kastraciju ti spominješ prirodu?

 Ti pričaš o prirodi, a sam je siluješ, uzimaš djecu majci i zarađuješ na njima?

 Zbog tvoje „velike investicije“ u nju, u vidu hrane, cijepljenja i čipiranja ti se se morao odricati čega? Runde za lokalne istomišljenike zavaljene u birtijske fotelje, koji prebacuju kanale u potrazi za malo nogometa ili kojom zgodnom ženskom?(jesi li tamo dogovarao i mužjaka za nju? Ti veliki poborniče prirode)   Morao si, siroče, preskočiti čip u kladionici? Znam! Htio si nove felge za svoj auto!

 I jbg, ostade ti i bez felgi i bez para, jer „vražja kuja“ nije dobra. „ne valja joj nešto s kukovima“ kažeš, pa „je neću moći pariti“.

 „uzmite je vi“ dodaš, i još mi kažeš kako je i eutanazija skupa pa je se zato želiš „riješiti“.

 Oh, kako želim da ne postojiš na ovome svijetu.

 Ti i svi takvi kao ti, koji će te mi uputiti milijarde telefonskih poziva,

 Računajući s time kako ste obavili tim pozivom „sve što ste mogli“ za te pse,

 A ja ću moći samo misliti na te vaše pse jer su moji resursi ograničeni.

 I dalje ću stavljati štence u svoje krilo da barem posljednjih trenutaka osjete toplinu istog, tog jedinog dozvoljenog im u životu.

 I ja ću pamtiti te oči, jer ti, i tebi slični mislite kako kastracija nije prirodna. Jer ti ne znaš da li smrt boli.

 I tebi je „jedan ko nijedan“. Da, i to si mi rekao u jednom od tih milion razgovora preko službenog telefona.

 Pitam se, baš svaki puta, a ovoga puta pitam i tebe:

 Da je TVOJ život u pitanju, bi li isto bio tako bahat i lake ruke?

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.