Kedika je živ! O jea!

 Ne samo da je živ, nego je uspio po ovoj klizavoj cesti proteklih dana čuda radit, pa tako i do Kotline stići. A Kotlina vam je (za one koji ne znaju, moram priznat da sam i sama bila u toj grupi sve do jučer) odmah par kilometara iza Kneževih Vinograda, a za one koji ne znaju ni gdje je to, e to vam je u Baranji, nekih 50ak kilometara od našega Azila.

Znate već, jel da, koliko smo u konstantnoj potrazi za privremenim, makar, udomiteljima, jer brojka pasa koja čeka na spašavanje nije nimalo proporcionalna onoj - pasa koji budu udomljeni iz Azila, tako da je kapacitet naš, zapravo, najveći problem. Vidite, to vam je tako kada vodite No Kill sklonište pa ne pravite mjesta na taj način (znate, iz toga proizlazi naša, opravdana, nevjerica kada vam netko opravdava rad drugog skloništa koje NIJE deklarirano kao No Kill i koje s kapacitetom od max 60 pasa kao ne ubija pse, kao sve su ih udomili, kao mjesecima su neki psi tamo..aha…nemojte nam pričat).

I tako baš prije negoli je kapnula ona kap koja prelije čašu (onaj dan u kojem dobijemo dojave za 30ak štenaca i ne znamo kud bi snjima) u inbox nam se javi Atila koji nam ponudi privremeni dom za 5 štenaca. Is, da je više takvih ljudi..

Krenusmo u Kotlinu, jer tamo Atila i njegova obitelj žive, i popesmo se uz mali brijeg do njihove kuće, one u kojoj je već čekao pripremljeni box i rečenica „koliki su? Ako su baš mali, biti će u kući“

Vadimo 4 seke i jednoga bracu iz Kedike i cijela obitelj zasjaji osmijehom od miliun dolara već na prvi kadar. Srce mi zapleše jer znam da sam upravo svoj folder „dobri ljudi“ nadopunila sa još nekoliko sličica. E, da, zbog te scene sam tu večer bila posebno nasmijana. (onak, od srca ;) )

Kroz nekoliko uvodnih rečenica saznajemo da ova obitelj već ima psa Picili (na madžarskom – Malena ;) ), i psa Maju (koju su prije 2 tjedna udomili iz BM šinteraja) (sve su nam draži ;) ), 3 mace (e hebiga, njihova imena nismo zapamtile) ali smo zapamtile pijetla imenom Dj Bobo :)).

Ostavile smo im bebice i vratile se nazad. Još sinoć, nekoliko sati po našemu odlasku javili su nam da jedna curica povraća.

Jutros je s njom povraćao i dečko. Opet smo jutros upregli Kediku i on je za pola sata već parkirao pred njihovom kućom. Dobili su terapije, ako ujutro budu, i dalje, loše, krenuti će na infuziju.

Zaista, sada kada su dobili svoju, prvu, šansu na ovome svijetu bio bi apsurd da ne dožive one ostele dobre stvari koje smo im namijenili..

Jutros smo se malkoc više podružili s tom obitelji. Toplina doma koja vas očara je fascinatna.

Ti ljudi nemaju puno.

A i to malo spremni su podijeliti s onima koji nemaju ništa.

To je taj dio zbog kojeg ćete te ljude smatrati svojom rodbinom kada ih upoznate.

Kroz priču saznali smo da su oboje nezaposleni (Atila zbog teške bolesti ne može pronaći posao), žive od svoje bašte i socijalne pomoći.

A ipak su onaj profil ljudi koji će nas nazvati i ponuditi svoj skromni dom onima koji ga uopće nemaju.

Saznajemo i da kujice Picili i Maja nisu kastrirane . Hvatamo se za glavu vrteći već dobro poznat scenarij po glavi, ali i njihov odgovor – „koliko to košta“ objašnjava sve.

Ponudili smo pomoć, objašnjavajući da ima još dobrih ljudi, da ćemo ih obavijestiti sve koje znamo (a to ste vi), i da ćemo sigurno skupiti tih 500 kuna kako bi Picili i Maja i čitava ta dobra obitelj bili na miru (i mi skupa s njima ;) )

I eto, ako prepoznajete u tim ljudima dijelić svoje familije,

I iako nemate puno a poželite to podijeliti s onima koji imaju manje od vas;

Donaciju za kastracije Maje i Picili možete uplatiti na naš žiro udruge POBJEDE ; PBZ 2340009-1110405854

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.