hoho, pa da :) znate kada sam krenula jutros čistiti snijeg ne bi li snježne opsade oslobodila kediku?

e, u 9 i 15.

a znate kada smo se dotaljigali do Azila?

e, pa u podne.

"ooo, daaaa, svi redom su me zvali kako čiste cijelu ulicu ne bi li uspjeli auto istjerati van pa put do Azila, al eto nitko uspješan niiijeee biiioo osim Jelene i mene, naravno :)

i tako, Zrinka zove kako ona i Romana  autom ne mogu ni prići Azilu (svi kasne jer se muče kod kuće) pa je i panika jer šta ako nas ne bude dovoljno pa ne uspijemo? i zakačimo mi na fejs kako trebamo svaku slobodnu ruku i lopatu i čudo kreće..

stižemo u Azil, nas 5, pa odma iza nas stiže Stela i opet pun auto, pa stiže auto po auto. ljudi zovu telefonom jer su čuli na radiju, pa pročitali na portalima, vidjeli na fejsu da nam treba pomoć u Azilu. mi svi u čudu, kao: pa ko je obavijestio sve medije? i uskoro dobijamo odgovor po odgovor: sami su ljudi samoinicijativno obavještavali medije, kretali sami put Azila i dozivali još pomoći.

onak, krene mi srce čekičat u grudima, samo vidim kako stižu nove lopate, nove ruke,

nova srca

pred naš Azil.

i to je baš taj osjećaj

koji me drži

i sad dok vam pišem ovo

taj isti osjećaj koji me prije 4 godine znao natjerat da iskopam 2 boxa u jednom danu

umjesto samo jednoga.

Anka, Mirka, Pei, Larisa, Uško, Tihana, Astor, Divljakuša, Zvončica, Bobo i Đurđica uspjeli su izaći ispred Azila, bilo nas je dovoljno da se kućice otkinu od snijega, počiste staze, psima da topla voda, da ih nahranimo toplim obrokom, pa eto i da se neke prošeta koji žive u malenim boxevima i nemaju gdje se malo razgibati.

da ne bude smrzavanja.

neke bebe azilske dan su provele na rukama novih volonterki, spavale san, onaj baš u kojemu ih sad odma još i kući odnesu

al ne brinite, obećale su vratiti se i sutra :)

i, eto, još je od katastrofalnog jutra punog panike i straha dan se pretvorio u zimsku idilu.

a ta idila vam je odma tu, blizu, u Nemetinu, zamislite.

ne morate na daleke pute, ne morate tražiti bjelosvjetska obećana zadovoljstva.

cijela radost življenja nadohvat vam je zimskih guma :)

u našemu Azilu :)

nadam se da vas vidim sutra što više u Azilu, a ponijeti trebate samo ruke, srce i ako imate lopatu, bilo bi dobro ;)

završavam citatom s bedža koji sam dobila na poklon a koji krasi moju azilsku jaknu:

" OSTAVIMO PESIMIZAM ZA NEKA BOLJA VREMENA"

pusa do sutra :*

 

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.