ee, niste valjda mislili da smo zaškrtili s pričama? kedikin kilometar sat ima toliko priča da vam ih mi ne stignemo sve ispričati.

al evo mene, jedne od mnogih kapetanica i kapetana našeg starog umornog Kedike, da vam sklopim mnoštvo priča u jednu, da osjetite na tren kako izgleda kada vas dižu od ručka, s romantične večere u dvoje, kada pomislite da će te danas konačno otići pomoći mami riješiti stvari zbog kojih vas danima već zove a vi uvijek imate jedan jedini izgovor - Azil.

 I tako unedogled, dok nam najdraži (nekada spremno, a nekada priznajem treba puno nagovaranja ;) ) praštaju, mi sjedamo za volan naše stare Kedike i nikada ne znamo kakav će biti ishod slijedeće priče.

A priča je bilo, jako puno, od posljednjega puta kada smo vam o Aski pričali. I sad dok pišem ovo, ne mogu prestati smiješiti se jer se sjećam fotografije koju je Miriam, njena nova obitelj, poslala na kojoj Aska spava na krevetu i vidim na toj fotki – i ona se smješi. Zaboravila je, nadam se, ono groblje u Koprivni na kojem smo je pronašle u lokvi krvi.

Ja nisam.

Vrijedilo je tu nedjelju prekinuti ručak. Vrijedile su i suze. Netko tamo gore, tko je jako Asku, baš kao i mi zavolio, čuo je naše molitve.

 

Sjećate se Arija? Malenoga mišića sa slomljenim zadnjim nogicama? Sjećate se potrage za kolicima, i kako je prvi puta uz pomoć dobrih ljudi, taj mali pasonja bio brži od munje :) izmjerio je ćaskom kvadraturu Azila,,e, i njega smo odvezli u ZG, i tamo već 2 mj provodi u Fiziovet klinici gdje, opet, dobri ljudi daju sve od sebe kako bi on hodao i bez kolica.

Mislimo na njega svaki dan.

Ari

 

Sjećate li se male Lune i Zare? Dvije malene sekice? Luna je slijepa, i nismo ih htjeli razdvajati jer su Lunine oči Zara. Pronađosmo im dom, tamo negdje u 9.mj. i onda sam plakala,od sreće što konačno njihova priča ima šansu biti sretnom. Neki dan, dok sam bila u Azilu zazvonio je službeni telefon (od čije zvonjave već imam fobiju ;) ) i nećete vjerovati – ljudi koji su bili njihova obitelj posljednjih mjeseci, više to ne mogu biti. Da ne ulazim u njihove razloge, pitam vas možete li zamisliti kako je to otići po njih ( u Našice) i vraćati u neizvjesnu (opet) budućnost? Šta im reći? Kako im objasniti da nečija srca imaju ograničen kapacitet? I da je taj kapacitet, opet, ponovo, manji od azilskoga?

Luna i Zara

 

Naš Dado, opet je postao privremena majka ovim dvjema curama, jer u Azilu NEMAMO prazan box samo za njih 2.

Jel strašno reći da je olakšanje kada pomislim da Lunine oči nikada neće pamtiti ono što Zarine hoće; posljednji pogled na DOM.

 

Niste stigli čuti niti priču o Bojani, i Bojanu? Al ako ste u posljednjih tjedan dana posjetili Azil, onda vam sigurno nisu promakli. Jer tko ne bi uspio primjetiti među već uobičajenim crnim, smeđim, žutim i bijelim ROZA psa? Pa, da, naše cure su izašle na intervenciju po dojavi komšijskih klinaca koji su prijavili zlostavljanje 2 psa. Nekome (prijava vet. Inspekciji je u tijeku, znaju se počinitelji) je palo na pamet da su psi igračke, i objekti. Pa zašto ne bi djeca to pretpostavila kada su im roditelji kupili pse? I djeca znaju da se samo stvari mogu kupiti. Siroti su stigli u Azil dršćući, a mi smo danima skidali boju s njih, i Bojana je još uvijek roza boje.

Saprati će se to sve, a ja poželim da je roza koja sigurno boja Bojanina očekivanja još uvijek na horizontima njene budućnosti.

Sve što joj želim je roze kauč u nečijem domu.

 

Izvukli smo i Minnie iz šahta. O, da, iz šahte, dobro ste pročitali. Srećom živa je i zdrava, čekamo da prođe tjeranje i ide put sterilizacije. U azilu se jako boji, jer je najmanja od velikih, i svaki puta kada zatvaramo kapiju na odlasku našim kućama, i našim psima koji nas nestrpljivo čekaju kod kuće, ne znam što bih rekla ni Minnie, ni ostalima zašto nitko više od njih ne može samnom.

Minnie

 

Znate li kojim tempom naša srca kucaju kada naši psi prolaze tu kapiju, mi se uvijek ponadamo posljednji put? I probajte sada zamisliti jedan onako, poprilično šugav i mokar dan, nas 3 još pokisliji vozimo se kroz 4 sela, naime krenusmo u provjeru udomljenja naših bivših štićenika/ca. I sve ok, manje-više, negdje moramo inzistirati na poboljšanju uvjeta, ali imamo nade; kao, idući puta kad dođemo biti će stvari bolje. I onda,posljednja destinacija - ja ostajem u autu, jer sam već umorna od ljudi i molim Dadu da sam izađe (u daljini već vidim improviziranu farmu krava, i srce mi se steže jer sam veganka i sužanjstvo na koje sam već naišla u proteklih par farmi, koje smo taj dan posjetili stvara mi grč u želucu. Ina mi govori kako ovo silno blato koje nas priječi da se bliže autom primaknemo ne daje puno nade u Ogijev dobar život na ovom komadiću planete. Izdaleka iz Dadinog govora tijela, položaja njegovih ruku razaznajem da nešto nije u redu. Primičemo se obje i kadar (koji mi ni danas nekada ne da zaspati) u kojem Ogi zavezan jednometarskim lancem za kolac pored traktora, bez kućice, bez vode, bez hrane, leži u blatu…

Poželjela sam zatući tog tipa koji je vikao za nama dok smo Ogija nosili u kediku. „ šta vi mislite kako psi žive na selu'“, vikao je za nama da smo bolesnici, i da nas treba sve pobit i nek odjebemo (oprostite mi na rječniku) s njegovog imanja i mi i taj štakor ružni.

Ogi

 

A nije tako pričao kada je odvodio Ogija iz Azila, tepao mu je na putu do svog auta, i mi svi bili sretni što Ogi (koji je dobio ime po tome što je stigao u Azil sa urezanom ranom u vrat od ogrlice) konačno dobiva dom.

Istu večer došla sam kući za komp, i na fejsbuku me dočekalo pljuvanje po nama. Neki tip je pljuvao po nama, bez ikakvih argumenata, napisao je da je nemoguće da ne krademo, jer svi na ovom svijetu rade stvari zbog koristi, a ne zbog ljubavi.

Ugasila sam komp, i otišla spavati,

Sanjala sam da si sretan, dragi moj Ogi.

 

Slijedeće jutro dočekala nas je, ispred Azila, kutija sa 4 šteneta u njoj. I tako još 4 puta ovaj mjesec. Sve skupa 28 malenih uplašenih bića, kojima ne mogu garantirati da će biti nečiji. Ne samo moji, Zrinkini, Sonjini, Hrcini, Martinini, Inini, Dadini, Stelini, nego onako baš samo nečiji. Samo njihov kauč, samo njihova zdjelica, samo njihova šetnja.

Samo njihov DOM.

Sjećate se sigurno štenaca iz kanala, pa onih iz misnkoga polja? Maleni, svega nekoliko dana stari? Ne, oni još nisu vidjeli Azil zahvaljujući dobrim ljudima koji su bili spremni privremeno ih udomiti i još se nadamo da će ga zaobići. Stela i Edie, naši volonteri, sami su u prošloj godini imali preko 50 psećih i mačjih beba u svome domu, i uspjeli ih udomiti za zauvijek.

Što mislite koji su njihovi motivi bili? Oni su jedinu grijalicu u stanu palili bebama, ne sebi.

Štenci ostavljeni ispred azila

 

Hrvoje i Sonja su skoro udarili Kedikom na nemetinskoj cesti Naginija. Doveli su ga u Azil, i tu je već mjesec dana i ne prestaje se bojati, a ja ne prestajem misliti na one koji su ga toliko zastrašili, i utjerali mu strah u kosti od čitavoga ljudskoga roda. Nitko još nije pitao, od ljudi koji su došli vidjeti pse u Azil ne bi li ih udomili – a kako se ovaj maleni zove?

Nagini

 

Helga je u karantenskome boxu; dovezli smo je sa starog Saponijinog pogona, kod Tenje, imala je sreću, jer smo nju mogli primiti (bila je trudna), njenog prijatelja Hogara nismo mogli. Još uvijek je tamo. Čeka neki auto, ovaj puta da ga odvede otamo.

Hogar i Helga

 

Mirka je nastradala u svome boxu, a u Azilu živi već godinama, jer smo ovaj mjesec prepunili, opet Azil, i jer su tenzije zbog došljaka bile jako visoke, pa je eto, ona sirota nastradala. A kada vam mi kažemo da nema mjesta u Azilu pomislite kako, što? – ne da nam se brinuti o još jednom psu?

E, svašta baš..

Mirka

 

Ramonu je pronašla jedna cura koja nas prati na fejsu i odmah nazvala; smrzle su joj se zadnje noge bile, pa nije mogla stati na njih. Klara ju je istu večer odvela svojoj kući, posvađala se po stoti put sa svojim roditeljima, i ujutro sam Ramonu vozila u Azil.

Bero je lutao tjednima po gradu, pa kada nam se javio gospodin koji bi ga udomio, samo neka ga mi pronađemoi zadržimo; organizirali smo cijelu hajku. Ina ga je pronašla, odvela u svoj jednosoban stan u kojemu već živi s 3 mace i psom, držala ga u kupatilu do jutra (jer je imao strašan proljev) i ujutro ga je Martina dovezla u Azil. Isti gospodin koji je potencirao njegovo „hvatanje“ kada ga je vidio uživo u Azilu pitao je: „a jel on nije čistokrvan?“ i tako je Bero još uvijek u Azilu.

Žao nam, je svima, Bero, što tvoje šare ne stoje na pravim mjestima tvoga tijela.

Razumiješ, jel da?

 

Romana je tjednima oglašavana kao lutalica, i nitko živ se nije oglasio da bi je odveo svojoj kući. Mi smo je odveli svojoj – u Azil. Imala je ranu od metka u zadnjoj nozi. Oglasili smo je odmah i evo jednoga odgovora na 100 istih pitanja; jeli ona haski? – nije, cijenjeni gledatelji, nije.

Romana

 

Šapicu smo vozili iz Petlovca u OS da mu amputiraju nogu, jer taj maleni sirotan je vukao godinu dana, i premda smo ga nekoliko puta dovozili u naš grad na liječenja nismo mu je uspjeli spasiti jer on je lutalica i nema nekoga svog da pazi na njegovu nogicu. Ima Marijanu, koja ga hrani i voli, ali Marijana ima roditelje koje ne uspijeva ubjediti.

 

Poznajem puno takvih kao što je Marijana, ima i dobrih ljudi, znate?

 

Za sve koji ne znaju Udruga Pobjede reagira na dojave za sve životinje. Pa su tako prošli tjedan naše cure spasile mačka koji je ležao kraj ceste i nije mogao micati stražnjim nogama. Dado je opet postao privremenom majkom, a mačak ima polomljenu zdjelicu i njegova obitelj ga više ne želi „jer ne mogu platiti njegovo liječenje“ pa će „ga eutanazirati“.

Ma nemojte, a vama se živi, jel da? Živjeli bi i bez nogu i bez oka, i bez ruku al za mačka takav život „nije isplativ“.

Liječili smo i malenu Lori, pronađenu obrijanog tijela, s ranom ispod vrata, ubodenog oka, kako se sve to dogodilo, zašto, nikad nećemo saznati. Najvažnije je da smo joj pronašli privremeni dom, sterilizirali i ona sada čeka da postane član nečije obitelji.

 

Mačak

 

I nisu oni jedini koji u kućama volontera čekaju trajni dom. Na fejsu na Pobjede Za Mace možete pronaći fotke svih njih, i ako ne udomiti pomoći da se udome, barem dijeleći njihove slike.

 

Znam da sve ovo što ste pročitali zvuči bedaroški, jer i je. Da, kao što sam vam i rekla na početku; nekada se poželim ne javiti na svaki poziv službenoga telefona, nekada nerado ostavljam nešto za što sam konačno uhvatila vremena, nekada plačem čitavim putem natrag u toj istoj Kediki, nekada imam i društvo za plakanje, pa plačemo zajedno, ali vam mogu reći jednu stvar a to je da ipak jedva čekam jutro da dođem u Azil, jer ovaj tjedan radimo na proširenju Tikijevog , Janjinog, Kikijevog, Igorovog i Miškinog boxa. Jedva čekam da mi se Lelica obraduje odmah po dolasku, da Snoopy dobije srčiku skoro , od sreće, kad čuje da Kedika stiže pred Azil, da pomazim Anku, i da popijem jutarnju kavu sa Zrinkom i Klarom i da ogovaramo naše kerove u Azilu :)

 

Pusa od mene i moje Kokice koja strplivo čeka da završim ovu priču pa da se konačno izađemo prošetati :)

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.