Jučer (da, jučer, bome sam požurila ispričati vam ovu priču :) ) sam sa Zrinkom i Kokicom posjetila Nard (za one koji ne znaju to je malo selo prije Valpova),

i tako nas tri kao predstavnice udruge za zaštitu i prava životinja stižemo prašnjavom cestom,

kojom naš Kedika (gle čuda) piči ko lud, jer smo kontaktirani telefonom od strane jednoga starijega bračnoga para iz Narda čijemu mačku je netko, zamislite sad ovo – odrezao rep !


Pamtiti ću, sigurno, oči

 Jer nisu stigle dobiti boju očiju njene majke,

boju očiju odrasloga psa.

 mogla se zvati Maza, mogla je biti nečija Mrvica, Kokica..

Mogao ju je netko zvati svojim Srcem.


Huh.

A je, opet je huh, šta da vam kažem ;)

Opet je napornih mjesec dana iza nas, (mislim da je taman negdje tolko odvezla naša Kedika od zadnje priče) svašta se izdešavalo pa skoro i to da smo i našu Valentinu (volonterku) vozili Kedikom na porod ;)


Kedika je živ! O jea!

 Ne samo da je živ, nego je uspio po ovoj klizavoj cesti proteklih dana čuda radit, pa tako i do Kotline stići. A Kotlina vam je (za one koji ne znaju, moram priznat da sam i sama bila u toj grupi sve do jučer) odmah par kilometara iza Kneževih Vinograda, a za one koji ne znaju ni gdje je to, e to vam je u Baranji, nekih 50ak kilometara od našega Azila.


hoho, pa da :) znate kada sam krenula jutros čistiti snijeg ne bi li snježne opsade oslobodila kediku?

e, u 9 i 15.

a znate kada smo se dotaljigali do Azila?

e, pa u podne.


E, sad, evo mene opet s pričom; na žalost, i potpuno (vjerujem) očekivano s vaše strane – nimalo sretan razlog.

Evo, hitnost me pribila za ovu tipkovnicu kako bi vam ispričala jednu priču za koju se nadam da će imati sretan kraj, i kako će Kedikom po svijetu br.7 već veselo trabunjati, razbacujući se hrpom vedrih slika, o mojoj neizmjernoj sreći jer sam (tako česte sanje jedne volonterke) uspjela odvesti glavnu protagonosticu naše priče u njen novi dom.


ee, niste valjda mislili da smo zaškrtili s pričama? kedikin kilometar sat ima toliko priča da vam ih mi ne stignemo sve ispričati.

al evo mene, jedne od mnogih kapetanica i kapetana našeg starog umornog Kedike, da vam sklopim mnoštvo priča u jednu, da osjetite na tren kako izgleda kada vas dižu od ručka, s romantične večere u dvoje, kada pomislite da će te danas konačno otići pomoći mami riješiti stvari zbog kojih vas danima već zove a vi uvijek imate jedan jedini izgovor - Azil.


Nedjelja nije dan kada se volonteri odmaraju. Ova je bila posebno teška. Nakon dojave da se u Koprivni, pokraj Šodolovaca, na groblju, pored kojega se upravo gradi crkva, nalazi kujica koja povraća krv i već para dana ne djeluje dobro, i nakon što smo shvatili da joj nitko drugi neće pomoći, zaputile smo se tamo. Ono što smo zatekle bilo je gore nego smo zamišljale..


Ma ne biste vi vjerovali, zapravo, što mi to sve radimo;  kakve pozive primamo, kakve zahtjeve, prohtjeve, kakve gadosti ( kada mi se grlo stegne , šake još više ..). I sad naravno slijeda jedna priča baš iz takvih redova: Dakle, zazvoni telefon (naš službeni svakidašnji J ) i zove nas Mirjana iz Daruvarskoga Azila (Mirjana je inače super cura, da ne pomislite nešto loše, jer nije ona ta koja mi je digla tlak, o nou), i priča: upravo ju je kontaktirala policija iz  Budimaca (20ak km od OS) jer je jedan lik (ne znam kako da ga zovem u textu, jer gospodinom sigurno neću ;) ) završio u zatvoru (u razloge  lišavanja njegove slobode nećemo, mislim, bolje ne..) i ostavio puna 3 tj zatvorenoga psa u kući (!) (to je Mirjana riješila pomoću policije, i sirotoga psa vratila u Daruvarski Azil iz kojega je i udomljen), i još 2 psa u dvorištu kuće.


Jučerašnja večer (26.10.) nije bas bilo mirno za volontere. Oko 21 sat pobunio nas je poziv djevojke koja nas je zvala sa Trga A. Starčevića. Naime, ona je jučer kada je išla na posao naišla na malenog psića zavezanog za ulaz u podhodnik. Pomislila je kako su ga njegovi ljudi vjerovatno zavezali dok su skoknuli u trgovnu, pomazila ga i otišla raditi.


Kao i svako nedjeljno prijepodne krenula sam u azil. Samo što sam parkirala stiže neki auto s dva gospodina. Pošto sam vidjela samo njih dvojicu ponadala sam se da se radi možda o budućim udomiteljima. Ipak,krivo sam se ponadala jer kada je jedan otvorio vrata, kod nogu, na prednjem sjedalu, drhtao je jedan mladi, crni koker španiel. Ženkica je bila stara nepune dvije god., drhtala kao najtanji prut, a oči joj su imale najnježniji i najtužniji pogled.

Biti će ovo, čini se, serija reportažnih bilješki iz cijele nam Slavonije i Baranje (nadam se da dalje od tih geografskih okvira nećemo ;) ), jer ispade, eto - da mi svašta radimo, a malo se time po fejsbuku falimo, odnosno većinom vi vidite samo slike pasa koji traže dom, a sve ono što prethodi tomu postu ostane samo prepričano za našim azilskim stolom :)

Pa eto od sada ćemo se truditi malkoc više; čitav putopis, i čitavu priču koja prethodi onom slavnom textu: "..ova prekrasna curica traži dom..." prepričavati i ovdje na fejsu, da vidite i pročitate kako naš svakodnevni angažman naveliko prelazi okvire azilskih ograda.

* za neznalice - "kedika" je popularan naziv (međ volonterima) za starog folksvagen kedija, koji nam vjerno služi :) (koliko će još - ne zna se;))

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.