Šta god da se danas desilo (pa bilo tu i dobrih momenata) definitivno je sve zasjenio Biserkin rtg nalaz.
Slomljena kralježnica.
Dođe mi da poludim. Pa dobro, dokle?
Ode Ranko, ne stigneš se ni odradovat poštenski, dođu Tomica i Biserka.
Vrati li se Valentino u Azil, a sve se potajice nadam (strah me bude izgovoriti na glas da ne ureknem) da možda pronađe dom u Zagrebu, ne znam samo kako ćemo i gdje ćemo s 3 invalida sa slomljenom kralježnicom. (zar baš nas statistika ne voli? Pa je sve pse sa slomljenim kralježnicama stacionirala baš u naš grad i njegovu okolicu? Ili samo mi mislimo da psi mogu i na točkićima živjeti? Biserka nam je šesti pas u 2 godine s tom dijagnozom)
Eh da..
Ponekad mi se čini, a baš danas mi je takav dan, magla i ovo ljepljivo sivo nebo i kao da samo to postoji.
Da ga barem nešto podigne, neki smješak nekoga s kim se razumijem.
Al biti će da nam je svima takav dan.
Nitko nema razloga smiješiti se..

Žao mi je takve male i bespomoćne, da mogu nekako zaposjedovati te dane i noći njene u kanalu. Da mogu biti moji pa da nisu bili ni komadićem te samoće njeni. Razmišljam kako je nekada bila mala i slatka.
Westike su svima slatke. Pa su je kupili.
Pa smo je mi u kanalu pronašli.
Dečko koji ju je pronašao morao je potrošiti dosta vremena dok ju je uplašenu uspio iz kanalizacijske cijevi iščupati da ni njegovu ruku pomoći nije prepoznala.
Pa jebemti kakve ljude je dotad poznavala?

Kolateralne žrtve. Tako ih nazivaju predstavnici i provoditelji vlasti.
Sliježući tustim ramenima ispod kojih ne kucaju srca nego leže ostaci mrtvih životinja i naposlijetku mrtvi ljudi.
Smatraju nas “mladima”, “nezaposlenima”, srećom pa smo većinom i žene pa smo samim time valjda ugodnije i oku i može nam se tolerirati taj “višak vremena” i “mladost -ludost”.
Da, tako nam se “vlast” obraća. Prezentacije moći u svakome ne samo slovu zakona nego i u njegovoj “provedbi”.
Pa da, mora da smo ludi jer mi brinemo kako zakrpati nečiju kralježnicu (ne nečiju, nego kralježnicu psa!) dok država brine kako, sada kada su već sve pokrali, okrasti još barem malkoc ove što nekako skucaju i to samo zato što imaju ideale (pih, ko je to još vidio? Od toga se ne živi)
“Bože, pa zakaj se brinete o tom psu, pa ima ih još milijarda”.
I zamislite - “niste radili titar test!” (izvinte nigdje u EU se on ne provodi!) pa nas opale kaznom, jer što bismo mi trošili pare na kera sa slomljenom kralježnicom kad možemo recimo platit kaznu.
Ko šljivi tog jednog, još slomljenog kera? Pa desetci tisuća ih se svake godine pobije u šinterajima. Parama svih nas.
A mi ludi.

Kako moja draga prijateljica i suborkinja često bez nade ostaje (pa je opet nekako pronalazi da bi uspjela probuditi se, obući, izaći i živjeti..) pa onda kaže kako poželi neki antiljudski virus, da potamani sve ove za koje je svaki zakon pisan, pa i kazneni. Eto, toliko smo truli da osim što ih moramo smišljati da bi se suzbili, ne stignemo ga dovoljno efikasno provoditi. Pa onda netko kaže kako je to balans; da bez crne i sive ne bismo vidjeli ostale, tople boje.
Onda, ponekad, radije bih da sam slijepa!

I tako, svejedno o(p)stajemo i rastemo, i kućice u Azilu su crvene i žute i zelene i plave.
I tako, svejedno, Martin, Malina, Brenda, Stevo i Valentino su isto nekada ležali u kanalima širom ove naše Slavonije i danas su među najbržim nam sugrađanima jer su pojačani točkićima :)
 I tako svejedno, napraviti ćemo i za Biserku kolaž na kojemu će se jednom vidjeti komadić najzelenije slavonske trave u proljeće, nazirati će se i pokoji maslačak tik uz asfalt moga grada, nečije noge
i njen smiješak.

Moj će pucati s druge strane fotoaparata ;)

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.