Puklo je sunce danas posred Azila! :)
Vjetar koji je doplesao s njim iz južnijih krajeva ostavljao mi je u nosnicama mirise sočnih agruma.
Na trenutak, dok sam žmirkala suncu, utješio me prizor na Kleopatru, za koju bih se zaklet mogla da je u istome trenutku , baš kao i ja sanjala naranče i odmarala srce od tuga.
Montana se poželjela igrati samnom, ( ili sa tačkama koje sam vozala, ne mogu tvrdit ni jedno ;) )
Terčika mi se tolko jako obradovala da je zviznula u Mustrin box i prenula debelu iz sna u žicaranje (jer sam baš, jelte, stajala kraj hrane :) )
Ptičice su provirivale iz one nedavno montirane im kućice ispod Betonskih boxeva, ova jesen im je sklona i podatna, uselile su u naš Azil bez pitanja i odlučile živjeti tu :)
Pa nek žive tu, baš su dobre komšinice :)
Počeli smo fotkati za novi kalendar i već sada znam da će i ovaj biti ponovno najljepši kalendar na svijetu! (is, pa zar biste očekivali drukčije? ;) )
Alberta, Kukmicu, Anitu i Alena obradovale su šetačice, rekoše da je Drava snena, i da sporije teče, da se i ona mazi sa suncem!
Stevo se zaljubljeno mazio sa svojom gumenom patkicom koja je kumino obećanje kako će mu opet doći.
Ja sam ga počastila extra porcijom hrane (znate, meni su svi psi premršavi ;) ) (osim Jasmininih ;) ) gricom za laku noć, na odlasku.
Primjetih kako u Medicinskom dvorištu lišća na drveću skoro uopće pa i nema, al kad sam spustila pogled na podove boxeva shvatih da imam plan za vikend radnu akciju ;)
Sanja je čuda učinila od starih ratkapa koje je Ina po cestama skupljala za darežljivim vozačima :)
Neke od njih danas su se naklonile vedrom nebu ponosno zauzimajući mjesta po našim ogradama.
Opet je Azil malkoc življi i ljepši.
Akobogda biti će življi i za Lorcin odlazak iz njega, ovaj vikend.
Al stidljivo se nadam, da me ne razočaraju.
Adica je od mojih hlača učinila upravo to da sam ih odmah po dolasku kući morala u mašinu gurnuti :)
Al valjd je i moje maženje učinilo da će noćas malo ljepše spavati!
Kristini, Ruži, hendrixu, Vjeki, Vedrani i Silvestru a.k.a. boxu seniora dala sam duple porcije dok nitko nije gledao, pa nek imaju ujutro šta čistit u boxu ;)
(premda postoji lagani strah da će se Vjeko raspuknit ;) )
Hoćete još? E pa neke kadrove škrto ću samo za svoje večerašnje snove sačuvati, a vama
nek bude krivo
što danas niste samnom bili u Azilu ;)

Šta god da se danas desilo (pa bilo tu i dobrih momenata) definitivno je sve zasjenio Biserkin rtg nalaz.
Slomljena kralježnica.
Dođe mi da poludim. Pa dobro, dokle?
Ode Ranko, ne stigneš se ni odradovat poštenski, dođu Tomica i Biserka.
Vrati li se Valentino u Azil, a sve se potajice nadam (strah me bude izgovoriti na glas da ne ureknem) da možda pronađe dom u Zagrebu, ne znam samo kako ćemo i gdje ćemo s 3 invalida sa slomljenom kralježnicom. (zar baš nas statistika ne voli? Pa je sve pse sa slomljenim kralježnicama stacionirala baš u naš grad i njegovu okolicu? Ili samo mi mislimo da psi mogu i na točkićima živjeti? Biserka nam je šesti pas u 2 godine s tom dijagnozom)
Eh da..
Ponekad mi se čini, a baš danas mi je takav dan, magla i ovo ljepljivo sivo nebo i kao da samo to postoji.
Da ga barem nešto podigne, neki smješak nekoga s kim se razumijem.
Al biti će da nam je svima takav dan.
Nitko nema razloga smiješiti se..

Žao mi je takve male i bespomoćne, da mogu nekako zaposjedovati te dane i noći njene u kanalu. Da mogu biti moji pa da nisu bili ni komadićem te samoće njeni. Razmišljam kako je nekada bila mala i slatka.
Westike su svima slatke. Pa su je kupili.
Pa smo je mi u kanalu pronašli.
Dečko koji ju je pronašao morao je potrošiti dosta vremena dok ju je uplašenu uspio iz kanalizacijske cijevi iščupati da ni njegovu ruku pomoći nije prepoznala.
Pa jebemti kakve ljude je dotad poznavala?

Kolateralne žrtve. Tako ih nazivaju predstavnici i provoditelji vlasti.
Sliježući tustim ramenima ispod kojih ne kucaju srca nego leže ostaci mrtvih životinja i naposlijetku mrtvi ljudi.
Smatraju nas “mladima”, “nezaposlenima”, srećom pa smo većinom i žene pa smo samim time valjda ugodnije i oku i može nam se tolerirati taj “višak vremena” i “mladost -ludost”.
Da, tako nam se “vlast” obraća. Prezentacije moći u svakome ne samo slovu zakona nego i u njegovoj “provedbi”.
Pa da, mora da smo ludi jer mi brinemo kako zakrpati nečiju kralježnicu (ne nečiju, nego kralježnicu psa!) dok država brine kako, sada kada su već sve pokrali, okrasti još barem malkoc ove što nekako skucaju i to samo zato što imaju ideale (pih, ko je to još vidio? Od toga se ne živi)
“Bože, pa zakaj se brinete o tom psu, pa ima ih još milijarda”.
I zamislite - “niste radili titar test!” (izvinte nigdje u EU se on ne provodi!) pa nas opale kaznom, jer što bismo mi trošili pare na kera sa slomljenom kralježnicom kad možemo recimo platit kaznu.
Ko šljivi tog jednog, još slomljenog kera? Pa desetci tisuća ih se svake godine pobije u šinterajima. Parama svih nas.
A mi ludi.

Kako moja draga prijateljica i suborkinja često bez nade ostaje (pa je opet nekako pronalazi da bi uspjela probuditi se, obući, izaći i živjeti..) pa onda kaže kako poželi neki antiljudski virus, da potamani sve ove za koje je svaki zakon pisan, pa i kazneni. Eto, toliko smo truli da osim što ih moramo smišljati da bi se suzbili, ne stignemo ga dovoljno efikasno provoditi. Pa onda netko kaže kako je to balans; da bez crne i sive ne bismo vidjeli ostale, tople boje.
Onda, ponekad, radije bih da sam slijepa!

I tako, svejedno o(p)stajemo i rastemo, i kućice u Azilu su crvene i žute i zelene i plave.
I tako, svejedno, Martin, Malina, Brenda, Stevo i Valentino su isto nekada ležali u kanalima širom ove naše Slavonije i danas su među najbržim nam sugrađanima jer su pojačani točkićima :)
 I tako svejedno, napraviti ćemo i za Biserku kolaž na kojemu će se jednom vidjeti komadić najzelenije slavonske trave u proljeće, nazirati će se i pokoji maslačak tik uz asfalt moga grada, nečije noge
i njen smiješak.

Moj će pucati s druge strane fotoaparata ;)

taman kad sam htjela kukavicu nabaciti, odnosno istresti iz sebe sve što me požderalo; opet plačem od sreće! Ispada da sam placipicka kako god okreneš :)
Ranko nam se danas udomio! :)
Is, mogla bi tu već stati pisati i svi biste vi dobro znali što je trebalo pisati ;)
Al baš hoću da vam sve to ispričam; kako te neki ljudi baš dotaknu..
Znala sam odmah, čim sam je vidjela onakvu uplakanu kad je prešla prvi puta azilski prag da će biti nešto od nje ;)
Znala sam da će ući u tu našu familiju, ovako ili onako.
Svakakvih nas ima, i svakako artikuliramo osjećaje, al neki ti ljudi postanu dragi već u inboxu, kao da se znamo 100 godina! (e, vidte, zato sam odmah znala da će Melani živjet još 100 godina i to dobro, dobro, na ovome svijetu čim sam vidjela u inboxu tko se javio da bi je udomio :) )
I ja najbolje znam što od tebe Azil učini, koliko te azilske vile zamađijaju i koliko sve ono čega se stidiš o sebi ostaviš pred tom kapijom.
I onda možeš i plakati...čista i iskrena.
Napisala nam je: "Jer nigdje nisam, kroz nijedna vrata ušla gdje sam na takav način i bez imalo stida zbog svojih suza bila primljena!".
I znala sam da je naša :)
Na isti način smo se i mi svi ostali desili ovomu Azilu ili on nama; kada ta dobra energija, oni mali čistaci srca (u koji nitko nikada nije uspio ubaciti ništa smeća) počnu rasti, prepoznavati se međusobno. Tad (po)ostanemo ovo što jesmo.
Nikada ne bih mijenjala svoj život za neki tuđi!
Nek sam još popodne plakala zbog kujice iz Gunje, za koju smo igrom slučaja danas saznali da postoji, koja ima jaku piometru a njeni "skrbnici" od prije, ovi što su se prije poplava zvali njenima (na koje, uostalom čip vražji glasi) su rekli ovim sadašnjim "privremenim" - "neka je uspavaju" ! Pa dajte molim vas, čemu tolka romantika kada pričamo o smrti? Šta, i njima je ružno reći - "ubij ju!"? (#$(/&%$"). A ovi novi nemaju para da se operacija napravi, a veterinaru ne pada na pamet operirati je, spasiti joj život, pa poslije razmišljati o vražjem računu!!
Trebam li i to doživjeti božjom providnošću, to što se taman naš Hrvoje zatekao u ambulanti s bolesnim štenetom, pa prebacio trošak na nas i što je dobila šansu da živi?
Smatrati ću i to uspjehom današnjim, jer sutra će malena na operaciju a ako ne preživi, čitati ćete o meni (opet ;) ) u crnoj kronici!
Mogu, zapravo, biti sretnom i zbog činjenice i da je mala Biserka danas upravo kod nas završila, jer da nije umrla bi u tom kanalu, iz kojega ju je jedan dečko iščupao. (smijem li i to smatrati našom ostavštinom; to da ljudi konačno gledaju u kanale i izvlače bolesne pse iz njih?, činjenicu da reagiraju?)
Ponekad pomislim kako smo postali Azil za bolesne i ranjene, i kako je sve teže tako funkcionirati. (smijem li se nadati pojačanju volonterskih redova?) Kako svako jutro trebaju puna 2 sata kako bi se prvo bolesne sredilo i da im se daju terapije. Kako se neki onda još i bune, jer smo rekli kako prije 10 ne možemo primati posjetitelje jer se moramo na bolesne koncentrirati. Pa što nakon 16 isto ne možemo posvećivati se ljudima jer nam je bitnije u to vrijeme posvetiti se isključivo psima?
O da, kada radite u Azilu, osim što morate imati veliko srce i strpljenje za svakoga psa, biti vješti na lopati, metli, spretni, okretni itd..imati želuca za rane, krv i sve ostalo, još morate imati i hiper razvijene socijalne vještine, jer inače ne samo da neće voljeti nas, nego neće voljeti ni "naše" pse :)
"ja sam vam dao (pazi - nama :D ) 2 vreće hrane a vi sada ne možete pomoći meni!"
eee, muko moja... :)
No, da se ne svede sve, opet, na kukanje, ponovit ću, ak vam je promaklo - RANKO JE UDOMLJEN! :)
I tako ove grozotice i grozote možemo staviti u krevet za danas, zaboraviti ih na tren i misliti kako će i sutra biti na kraju cijele priče, opet dobar dan!
Jer, tko može potvrditi da neće? ;)
( i sutra ću vam opet (baš u inat Valentini :) ) prepričati kako je to izgledalo)

Pa i ovaj dan bio je DAN! :)
uh, svašta se baš izdešavalo, toliko toga da bih nekad baš da mi je znati kako je to kad ti je dosadno u životu ;)
Prva polovica bila je natezanje s činjenicom zašto sam se uopće probudila; baš kao što mi Jasmina danas reče - “ti si jedina koju znam koju je policija greškom privela” :D O, da al to se jučer desilo :)
Ustanem se, uhvatim malu pauzu između 2 kiše i malo i svoje kerove izvedem do parka da se istrče, kao i ja bacim misli u ler, a kerovci razmaženi pa ne slušaju.. Pa mi neko kaže; “pa kak to, pa ti si iz azila, kak te ne slušaju?” o pa majku mu, valjd baš zato što sam iz azila moji kerovi rade šta oće :)
Tješi me jedino što ima još mnogo volontera čiji psi su baš ko i moji – neće i neće kad ja oću :)
A dobro, nekima su se posrećile dobre i poslušne keruše, nije da je odgoj u pitanju ;)
Ma pomislim tako milion puta; pa šta nek su razmaženi! Poznam ih milion koji nemaju tu privilegiju! Jel tako?
I ondak brzo idem riješiti inbox na fejsu i poooludim jer imam samo oko pol sata za tu egzibiciju a ono 100 poruka unutra :) (i onda mi još brane i zapalit u dnevnoj dok to radim jer sam htjela kavu i fejs spojit a u kuinji nemam interneta :) ) I tako ja lagano iživcirana a zapravo u inboxu sva fina i uljudna ;)
I onda milion poziva koje moram obaviti, a u međuvremenu zovi svi koji mene moraju obaviti ;)
A još vam nisam ni rekla zašto sam se ustala nadrndana! E pa zato što nam je jučer bila vet.inspekcija u nadzoru! I to zagrebačka, vidim sve da bi od nas rado primjer napravili!
Valjda im dosadilo da mi njih stalno pljuckamo, pa nabacili pljucu i oni.
David i Golijat, al sjetite se tko je u toj bitci pobijedio ;)
Ispadosmo najgore sklonište u HR, al to sam još jučer isprocesuirala, danas je novi dan, pa ne zovemo se džabe Pobjede, sve ćemo mi to Pobjediti, nebojte se!
Sinoć smo, znate, imali malecno druženje kod Lucije i dobrano se svi ispsovasmo! Odma sam lakše zaspala :) Team building ;)
Al ono što je super je što mi stvarno imamo super tim! Mislim nije da se hvalim ljudima koje volim, aj dobro hvalim se! Al kad jesu najbolji ljudi, šta sad :)
I zato znam da ćemo opet uspjeti u svemu što ćemo zamisliti.
A trenutno smo u fazi zamišljanja ;)
Gledajte, ja znam da mi dajemo sve od sebe, i rezultati su vidljivi, pa taj naš Azil 2007. je izgledao kao scena iz horror filmova!
Sad se tu već romantični kadrovi, na kapiji, svako malo snime.
Za taj naš slavni album Udomljeni!

I tako, danas je dan nakon. Još smo svi izbedirani, malkoc dezorijentirani, al ono što se zna jest da ne odustajemo. Samo malkoc tiše zbijamo današnje šale i malkoc poskrivečki negdje cmizdrimo.
Glasno psujemo, i još više maltretiramo maženjem kerovce :)

Na putu kući udarim svoj auto. Ja kriva. Martini se to nekidan desilo. I provali iz mene ona bujica ljutnje i očaja i rasplačem se nasred Vukovarske.
I plačem tako do kuće.
I skinem mokru robu, sjednem pred komp i svane sunce:
Jedna Mia želi udomiti malu Melanie.
Pa dobro, sav državni aparatu, jel znate vi koliko je to veća vijest od vas? ;)

Eh, ne znam kako da sve ovo što trenutno čuči u meni pustim na slobodu,
sve te ptice toga jata koje bi mogle milijardu priča ispričati
a ne samo jednu.
Dođe mi da kažem – zatvoriti ćemo Azil, a onda se sjetim svih tih očiju,
tih srca koja iza očiju kucaju i znam da mnoga davno više ne bi kucala da nas nemaju..
To je čarolija, taj orkestar živih srca koji zvoni nebom kada prođete azilsku kapiju;
tu sirotu kapiju farbanu već milion puta ne bi li udovoljila svakom inspekcijskom nadzoru, svakoga na dvije noge tko je kroz nju ikada prošao,
a čarobni orkestar nije marširao bubnjićima njihovih uha..
Eh, nema svatko sluha..

Sjetila sam se danas Snoopija, maloga nadrndanog anđela koji je također uspio napraviti od mene bolju mene.
I kako da ne mislim na Sekino, Lelicino, Terčikino, Gocino, Melitino čarobiranje oko moje karme :)
Uvjerih se milion puta da za čaroliju ne treba protrljati lampu nego lopatu ;)

I svejedno, probudim se umorna mnoga jutra.
Umorna od konstantnoga kritiziranja, kažnjavanja (onoga nebeskoga i onoga oficijelno zemaljskoga). I jedva popijem i kavu dok nabrojim ranojutarnji stoti slom živaca, i skinem (vrlo bogatim vokabularom ;)  ) sve zvijezde s neba, i onda opet pomislim na čarobni zbor, i pomislim (i vrlo glasno čak izgovorim) kako hebem svima sve po spisku i nek kritičari malkoc dođu protrljati lopatu, a ja ću jednom roman o svemu tome napisati i još će Azil zaraditi na njemu ;)
Jel tako?
Ponekad mi se čini kako je cijela ova lopta zemaljska u leru, pa luđaci stiskaju gas do daske dok mogu. Valjda će i taj lišaj jednom biti izbačen iz orbite.
Valjda ću do onda zadužiti mjesta u prvome redu astronomskog spektakla i pljeskati promjeni plana. Onda ću saznati valjda zašto je sve ovo moralo biti  baš toliko teško i umorno, i zašto je Jelka morala onako živjeti.
Zašto sam danas morala objaviti čak 3 psa koja nitko svojima ne želi zvati. Zašto tuga nikada nema kraja, iako vrlo dobro prepoznam svaki puta gdje počinje. Zašto najesencijalnija valuta nije ljubav.
Zašto moram imati milijardu zašto..

A do onda..
Mogu sjesti i pred svoj Azil, biti sretna što ja mogu čuti tu muziku, razviti svoje zastave i ipak pronaći razloge
za nasmiješiti se.