Kumstva

Za sve kojima je Azil predaleko i/ili nisu u mogućnosti doći mogu postati KUMOVI/E!... Pročitajte više!

Kad se uđe u Azil, pa prođe Prvo dvorište,
pa skrene lijevo pored Bucinog boxa, pa otvore vrata,
prođeš kuvaricu dana i tamo, treći Otvoreni box s lijeve strane, tamo živi Mašenka.
Slikala se Mašenka za ovogodišnji kalendar, i žao mi što u tom njenom azilskom domu
nema mjesta da joj okrenem baš tu njenu stranicu, zakačim ga i da bude travanj cijelu godinu.
Da bude zeleno, žuto, toplo i proljeće cijelu ovu godinu.

Njen cimer zove se Lega, zapravo se zove Crnin prijatelj, al ne moš takvim imenom nit tepat nit viknut keru pa smo skratili u Lega :)
Lega mi je sve draži, sve teže podnosim njegovo starenje u Azilu.
Sve je nježniji, lakši, sve teže brojim mu sijede oko njuške, zabijelila je cijela.
On je stigao u Azil prije mene.

Pored njega, s lijeve mu strane žive Bobi i Vikica. Vikica je oduvijek u Azilu,
Vikica voli rijetke ljude, u šetnju uvijek ide s Inom, ponekad ide i samnom.
Onda se uobrazim ;)
Bobi je stigao nakon što je preminuo onaj koji je brinuo o njemu,
kako to uvijek ide – svu imovinu preminuloga imao je tko naslijediti,
oko toga su se pobrinuli, o Bobiju se nisu željeli brinuti.
Stari namještaj, onaj iz prve sredine prošloga stoljeća koji više nikomu nije bio privlačan niti upotrebljiv završio je, prije nego li se kuća preminuloga prodala – na smetlištu.
Bobi je završio u Azilu.

Astor bi recimo mogao knjigu napisati na temu “kako postati, biti i opstati kao višak”.
I Divljakuša Jr., Astorova cimerica mogla bi ilustrirati istu tu knjigu.
Eto, i oni su psi kojima je društvo pišući Zakon o zaštiti životinja (smiješnoga li naziva, kada znamo što sve u njemu piše) predvidio rok od 60 dana, a oni žive nakon tih 60 već mnogo dana,
i nismo ih ubili kako bi baš u njihov box uselili neki novi nesretnici sa novim rokom od 60 dana.
Jer znate, društvo se želi riješiti nesretnika, kako god, pod bilo koju cijenu, lako je kalkulirati tuđim životima.
I Astor i Divljakuša bili su jednom samo “komunalni problem” jer su “veliki” pa veliki ljudi strahuju da će im veliki psi izjesti djecu, pokidati auto udare li na cesti u velikoga psa, a i nije baš lijepo vidjeti velike pse po gradu kako tumaraju gladni i žedni, jel.
Pa dajte, izgradili smo šoping centre, crkve, trgove, parkove i klupe u njima, igrališta i milijardu birtija.
Nepoželjno je izgledati u takvome okruženju gladno i žedno.

Nakon što pomazite Astora, samo se izdaleka podivite Divljakušinoj ljepoti (ona ne prilazi blizu, malkoc joj se ljudi, znate, gaduckaju ;) ) pa prođete Bobija i Vikicu, pa Mašenku i Legu, možete zastati ispred Žarkovog i Andreinog boxa.
Imate li išta u džepu što bi se dalo pojesti ovo dvoje ćete obradovati najviše na svijetu :)
Čak Andreina fizionomija to pokazuje na prvu ;)
Žarko je malkoc nervozan tip; ne kuži šta tu više radi, pored svih tih ljudi (volonteri izračunaše da ta brojka i do tisuću godišnje seže)  koji hodočaste Azilom u potrazi za najvjernijim prijateljem sebi.
Jedna, ta nesretna noga je kriva, misli Žarko, to što se malkoc nakrivila pa sad svi ti ljepotani i ljepotice koji dolaze po pse ne mogu uzeti maloga psa kojemu je jedna noga malkoc se sa ostatkom tijela posvađala pa skrenula (al samo malkoc ;) ) udesno.
Andrea je također malkoc nervozna, niti jednu cimericu dosad nije istrpila pa je logičan izbor bio da dobije cimera :).
I savršeno se slažu, ko bi reko čuda da se dese ;)

I poljednji u nizu Otvorenih boxeva nastanjuju Minka i Miladin.
Minka je nevjerojatno nepovjerljiv pas. Došla je u Azil sa braćom i sekama, i sa mamom jer je “čovjek” pod čijim balkonom je majka Magdalena iskopala rupu i rodila svoju djecu prijetio (a vrlo ozbiljno smo ga shvatili) da će ih sve pobiti ne odvedemo li ih.
Pobiti.
Kao da je ubojstvo iliti oduzimanje života samo nešto što možeš jedno popodne učiniti između 2 obroka, između šetnje sa unucima i dnevnika u 8.
Nema, vjerujte, više komadića kvadratnog ove kugle zemaljske gdje možete biti na miru, slobodni, i da vas ne mora biti strah.
Jok, to ne postoji.
Majka Magdalena davno je nečija i sretna, Minka nije.
Niti nečija, niti sretna.

Miladin je iz Gunje.
I da sada prestanem pisati o njemu vi biste sve znali, jel tako?
Al neću, pisati ću da se ne ponovi.
Ne mislim na poplavu
nego na Gunju.
Miladin je spašen tek 14.ti dan nakon što je Sava odlučila da bi tamo sve trebalo ispočetka,
i dužina njegovoga lanca bila je taman tolika da je on svih četrnaest (!) dana stajao na posljednjoj stepenici “njegove” kuće do koje je stigla voda.
Miladin je bio doslovce lud nakon spašavanja.
I sad je lud, al za šetnjom, gricama, za svojom cimericom,
Voli rijeku, uživa u šetnji do Drave, jedna rijeka mu je, kaže ponekad,
već spasila život.

Astor, Divljakuša Jr., Bobi, Viki, Lega, Mašenka, Žarko, Andrea, Minka i Miladin žive u Otvorenim boxevima našega Azila u kojemu ne ubijamo pse.
Taj naš Azil koji ne ubija pse ne vole veterinarske inpekcije.
Ne vole ga  lobiji koji od napuštenih pasa prave biznis, ne vole ga ni ljudi koji vole te iste lobije.
Ne vole ga oni koje ti isti lobiji dovode na političku vlast (ili joj se potajice nadaju).

Ko ih sve jebe.

Volimo ga vi i mi.

Pa da vidimo tko će učiniti Astoru, Divljakuši Jr., Bobiju, Vikici, Legi, Mašenki, Žarku, Andrei, Minki, Miladinu, i svima ostalima koje mi volimo, nešto nažao.

Ajd baš da vidimo,
jel tako?

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.