kada govoriš iz srca, govoriš najiskrenije. nekako kao Monika svojoj udomljenoj Bundi (u kategoriji "zašto je bitno udomiti?").

Mojoj Bundi

Sve moje zime bez tebe bile su prazne.
Hladne.
Po tiho, ne znajući, čekala sam te.

A tamo negdje, u svom crno bijelom nijemom svijetu,
i ti si čekala mene.

I kad je još jedno proljeće obojalo nebo,
trošna azilska kućica postala je tvoja kućica.
Tada si me dozvala i otvorila mi vrata azila.

Od kuda si došla, gdje si bila, kome si smetala?
- O tome i dalje šutiš..
Ali vidim da se smiješ!
I ja se smijem s tobom.

Zime su postale tople. I radosne.
I svim bojama prošarane.
Ti si postala moje zlato.
Udomljena u mom srcu.
Udomljena u meni, a ja u tebi.
Ruka u šapi,
šapa u ruci,
duša u duši.


U kategoriji "Budi moj sPAS, bit ću tvoj Spas (ili zašto sam udomio/la seniora/ku)" Marijana i Lelica, dugogodišnja stanovnica Azila, ispričale su svoju priču <3

Hmmm...Ne znam u koju kategoriju da uvrstim svoju priču.
Dabome da je bitno udomiti, jašta, to svi znaju, a i senior sam iako se ne osjećam tako, pa me ljuti kad mi moji nekad kažu da sam ćorava bakica. Iako me nekad zezaju, jako ih, jako volim, pa mogu reći da sam imala sreću i da sam udomljena. A kako je to bilo, ispričali su mi moji odmah kad sam došla. Rekli su mi da je N. na početku bio neodlučan pa je M. rekao da će me uzeti samo ako budem većinu vremena bila u dvorištu i ako budem po noći spavala u boksu koji mi je htio izgraditi. Dok mi je to pričao, M. se samo slatko smijala i rekla: "Vidimo kako je to ispalo. U boks bi prije strpao mene nego Lelu." Ne znam kako je N. uopće mogao pomisliti na takve budalaštine.
Pa meni je (a i njima) najdraže kad se uvalim između njih u krevet, okrenem na leđa i hrčem i sanjam i ponekad, kažu mi, trznem nožicama od miline. Jedan se stariji čovjek koji živi kat ispod nas, a M. ga nekad Tatom zove,navodno, bojao pasa, pa mu nije bilo ugodno kad sam došla, osjetila sam to. Dala sam sve od sebe da ga šarmiram i da mu pokažem da nema razloga da me se boji. Nakon nekog vremena došao je po mene gore dok nikog od mojih nije bilo kod kuće, i rekao da dođem s njim jer ima nešto za mene. Pošla sam, a on je za mene otvorio nešto fino, što nikad u životu nisam jela i rekao mi da je to kupio samo za mene. Pričali smo tako neko vrijeme on i ja, a onda se vratila M. i rastopila od dragosti.
Sad me taj Tata često zove da izađem s njim na dvorište pa mu pomažem oko trave (ne znam na što misli, al kaže da ju nitko ne gnoji bolje od mene), cvijeća i sadnje paradajza. Jedina sustanarka koju ne mogu šarmirati je Luna. Ona vam je, kažem vam ja, živo zlo. Kad me vidi, počne izvoditi neke kerefeke s dlakom i sikće na mene. Jako je se bojim iako je tri puta manja od mene.
Jednom mi se, kažem vam, na glavu popela i opalila mi par zidarskih, a ja joj ništa nisam napravila. Na svu sreću, ostale su sustanarke njene vrste jako pristojne, a jedna mi je i najbolja prijateljica s kojom spavam i igram se, a nekad me i očisti iza ušiju. Najdraže mi je od svega kad idemo u šetnju. Onda me svi hvale, a tko normalan to ne voli slušati. Čude se mojim nožicama i kažu da imam čarapice. Neki su rekli da su to čizmice, a neki da izgleda kao da imam zavoje ili štucne. Teta koja prodaje kruh je rekla da sam umočila nožice u brašno... Ja tada samo pogledam u M. i N. i kad ih vidim kako se smiju, bude mi baš toplo oko srca. I za kraj ću vam reći da sam baš sretan pas jer me moji vole više od svega, jer me puno maze i grle, jer idem opet s njima na more, jer kažu da smo MI obitelj i da sam ja njihova ljubav. I znate zašto još?
Kad se N. hvali kako sam dobra i pametna i pristojna, ljudima kaže da će i nakon mene imati psa i da će biti udomljen i star najmanje 5 godina. I zato ću, kad se budem morala rastati od njih, otići sretna jer će netko poput mene vratiti osmijeh na njihova lica. Ali, neće me se ona mačka tako lako riješiti, kažem vam ja!
Sve vas pozdravlja Lelica Debelica! :*


i priča friško udomljenje Lore, u kategoriji Zašto je bitno udomiti?! njen najbolji prijatelj ispričat će vam njihovu priču! <3

Moja seka i ja obozavamo zivotinje..dok sam bio jos jako manji mastao sam i zelio da imam lava al mama je rekla da ga i dalje zamisljam samo a tata je dovezao nekog stranog bull terijera iz srbije i rekao mi je da je ona snazna skoro kao lav.
Mama joj je dala ime Remi jer mama najbolje zna s imenima!Svi smo jako voljeli Remi iako nije bila bas pametna..a mama je govorila da je to zato sto je to umjetno stvoreni pas..ja ne znam sta to znaci. Remi je bila divna. Tata je ubrzo dobio jack rasela..ona je isto kostala puno. opet je mama dala ime.. Puca! ali Pucu je netko ubrzo ukrao kad su vrata slucajno otvorila!i Remu je kasnije netko isto ukrao..veliki govore zato sto puno kostaju! Seka i ja smo ostali tuzni a i mama...pa je trazila neku zivotinju za nas! i nasla je brzo..malo malo stence staro samo par dana kojeg je netko ostavio u kutiji na zarkom suncu, a nije ni progledalo. Kupili smo mu mlijeko u prahu stavili termofor sto grije i sve to jer nije imalo mame..moja mama i tata su se budili i hranili jako cesto tu bebu.. ali onda cetvrti dan beba vise nije htjela jesti a nije ni progleda jos. Mama se uplasila i natjerala tatu da vozimo bebu u osijek kod doktora za nju.isli smo ..i seka i ja..i plakali smo jako kad je teta doktor bola iglom bebu i rekla tati da joj nema spasa. ja sam mrzio tu tetu doktor sto je bola bebu a jos vise sto je rekla to. Vratili smo se kuci i mama je bebu drzala na sebi da ju grije ali nista nije pomoglo..prestala je disati i svi smo jako plakali. beba je umrla a nije ni vidjela ni nas ni zivot..ali nas je jako voljela tih samo malo dana sto je zivjela a i mi nju..jako jako puno.seka i ja smo opet pozeljeli cuku ali mama je rekla da se ljubav i prijateljstvo ne kupuje...da se udomljava iz azila!
taj azil je mjesto za zivotinje koje nemaju nikoga. nasli smo si tamo Loru koju bas nitko nije htio jer ima kazu neki cudne oci. meni nema..lijepe su joj jako.svi ju obozavamo.
.a i ona uziva kod nas.sad se vrata smiju slucajno otvoriti..lora nece od nas :)
Ja ne bi volio da mene netko prodaje pa tako ne volim ni da se zivotinje prodaju.
Lora je toliko sretna sto ju jubim grlim hranim setam i pricam s njom da mislim da ni ona mene ne bi prodala za nista na svijetu! a njene oci su neprocjenjive kaze mama jer trebamo voljeti sve ali i razlicite i one malo cudnije i drugacije od drugih i ljude i zivotinje..eto a i ja mislim tako i moja seka isto!
Mama kaze da pazim kako pisem jer ce to citati ljudi i ako je lose nece me lajkati..a kako da pisem bolje kad me ruka pet puta zabolila i kakat sam morao ici pa zaboravio di sam stao. ja volim prirodu, zivotinje i sport i Lorine razlicite oci i mislim mozda me na svako vidi u drugoj boji i zato me voli duplo vise..ne znam ali bi puno volio da ljudi brinu o psu koji je bolestan i ostavljen sam na svijetu.tako dobijes i ljubav i psa i sve u jednon paketu..kad se novcem trguje uvijek nesto fali..to znamo i mi mali!


i Brane i Đurđica će vam ispričati priču u kategoriji "Zašto je bitno udomiti psa?" :)

Ne znam kojega datuma sam se rodila niti u kojem mjestu ali nije ni bitno jer sam bila izbačena na ulicu jer sam valda bila slatka samo kao štene ili zato što sam bila samo još jedan ker u nizu. Ma pusti kera, snaći će se on. Ali izgleda da to i nije tako lako s obzirom u kakvom stanju sam stigla u Azilgrad u Nemetinu. Još sam i skotna bila. Zaista sam bila otpisana.

Malo se i meni sreća osmjehnula i nekako sam završila u Azilgradu. Znate, sretnije mjesto za napuštene pse ja nisam vidjela (a bila sam i na moru nakon udomljenja), predivni ljudi u tom Azilgradu. Nisu se ni ljutili što sam uskoro na svijet donijela samo 10 malih štenaca, lijepo su se brinuli o nama. Pričali mi u tom Azilgradu o nekom udomljenju i kako smo mi divna stvorenja i kako i mali i veliki zaslužuju dom. Ma nisam ja vjerovala ali ipak došao neki ljudov po mene. I sada vam kažem da me briga što ne znam kojega datuma sam se rodila jer je taj datum kada je ljudov došao po mene moj novi rođendan.

Brzo sam se snašla i sve shvatila što se smije, a što ne smije. Takvi smo vam mi odrasli psi, jaaaako smo zahvalni što nam pružate priliku za novi život, to vam poručujemo u svakom svom pogledu. Zato ljudovi moji, udomite odrasloga psa i osjetite tu zahvalnost o kojoj se sve više priča. Udomite psa iz azila i napravite mjesto za još jednog otpisanog jer mu dajete priliku za novi početak, priliku da se vrati iz otpisanih kao i ja.

Veeeeeliko hvala ljudovima iz Azilgrada, ma najbolji ste !!


u kategoriji "Zašto je bitno udomiti? (Dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo priču...)" priča o ljubavi na prvi pogled, Saše i Kike <3

Ona je moja i ja sam njena.
Jedna smo drugoj bile suđene. Kao dvije duše koje su se našle nakon godina lutanja i praznine. Tako je to jednostavno.
Nema tu neke velike mudrosti. Točno na današnji dan prije godinu dana, Kika je postala moje najbolja prijateljica. Moja stijena. Moja utjeha. Moj spas. Moj novi život. Nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, uvijek sam mislila da prava ljubav treba vremena. A onda sam prije godinu dana ugledala nju – malu, mršavu, neprimjetnu - od svih ostalih štenaca koji su skakali, lajali, pokušavali na sve načine zadobiti pažnju potencijalnih udomitelja. Ona je sjedila u kutu boksa, gledala tužno i plašljivo, kao da je mislila da nema šanse da netko odabere baš nju! Sjećam se da sam bila nesvjesna i laveža oko sebe i svih ostalih šapa koje su me dodirivale i riječi kojima su mi volonteri objašnjavali, iskreno više ne znam ni što. Prikovala me svojim očima, i prstom sam isti čas pokazala nju, samo nju! Ni jedan drugi pas ne postoji za mene, a taj ih je dan bilo preko 200 u Azilu. Kika! Savršena je! Ne znam zašto, ne poznam ju, ali osjećam, osjećam da je savršena, da je ona moja! Ne mogu si to objasniti riječima niti ičime racionalnim. Zato se valjda i zove ljubav na prvi pogled. Kad razum stane, kad ostaneš bez zraka, kad ti se um zaustavi u jednom trenutku. Nisam vidjela ni jednog drugog psa, nisu me ni zanimali. Nisam spavala 3 dana, a ako bi i zadrijemala, sanjala sam nju. U boksu punom štenaca, kako sjedi u kutu i plače bez suza, plače za ljubavlju, plače sa nekim tko će biti samo njen, plače bez glasa, jer tako je izgledala, kao da bi plakala, da može. Samo sam njeno lice imala pred sobom, dok sam obavljala poslove po kući, kuhala, spremala, čistila – vizualizirala sam da mi se ona mota oko nogu, da skače po meni dok si ujutro kuham kavu, da pričam s njom dok idem u vrt po svježe povrće, da šetamo u ranu zoru dok svi spavaju i da zajedno čekamo izlaske sunca. Vizualizirala sam kako mi drži glavu u krilu dok čitam neku dobru knjigu zavučene ispod deke dok vani pada snijeg. Vizualizirala sam prskanje vodom po dvorištu i skakanje po bazenu za napuhavanje. Vizualizirala sam razbacane lopte po dvorištu, blatne šape po terasi, i lavež kojim će nas zvati na igru. Za mene nije bilo dvojbe, ona je od prvog trenutka kad sam ju ugledala bila sve ono što sam od psa tražila! Došla je u naš dom kao siroče, uplašena i tiha, plaha, mirna, dobra – od prvog dana je shvatila što smije, što ne smije, sada već mislim da ne trošimo ni riječi, kao da nam u pogledu čita sve, i napravi što se od nje očekuje. Zahvalna je za svaku sekundu pažnje, za svaki trenutak igre, za svaku minutu maženja, za svaki sat spavanja u tišini izvaljena na samo svom krevetu. Nadam se da je zaboravila da je bila napuštena, nadam se da je zaboravila zimu i snijeg na kojem je ostavljena kao mala beba, nadam se da se ne sjeća da je sjedila u kutu prepunog boksa i čekala spas. Moja su jutra ljepša jer me sada budi ona, lizanjem, gurkanjem njuškom, zove me pogledom, ajmo, zora će, idemo u šetnju! Smiješi mi se dok se izvačim iz kreveta, i ne maše samo repom, nego drma se cijelim dupetom kao da pleše od sreće jer zna da je to samo naše vrijeme, jer svi ostali još spavaju. Zaplešem i ja uz nju, pa se smijem ali tiho da ne probudim ukućane, jer želim biti samo s njom, želim tako započeti dan. Proteže se i penje se po meni dok kuham prvu jutarnju kavu, strpljivo čeka da zapalim prvu cigaretu, mazimo se dok pripremam doručak prvo njoj, onda sebi – i mislim si, ima li ljepšeg načina da mi započne dan? I znam, koliko god loš dan da sam imala, ona će me dočekati sretna i vesela, željna mog dodira, i uz nju ću zaboraviti sve ružno na ovome svijetu, i naći svoj mir. Uz nju sunce jače sjaji, uz nju mi i kiša miriši. I zahvaljujem Svemiru što smo se pronašle, jer ona je moja i ja sam njena, bez puno mudrosti.


i Lisa je nekada bila Otpisana..onda je upoznala svoju Veroniku! evo njihove priče:
Zašto je bitno udomiti? (dozvolite da vam moja Lisa i ja ispričamo svoju priču...)
Kad sam kročila taj dan u Azil u nakani da udomim psa nisam ni slutila da će mi se život zauvijek promjeniti! Bio je to jedan lijepi dan 6.6.2011. po prvi puta sam odlučila imati psa,bila je to odluka mog života i to mogu s pravom reći! Išla sam pogledati te divne čiste duše i udomiti jednu od njih. Osjećaj koji me prevladavao nije moguće opisati,potrebno ga je doživiti! svi su htjeli trenutak za sebe i svako od njih je je želio malo pažnje, samo jedan nježni dodir! Moj pogled je privukla jedna tiha i plaha duša doduše tada prodornog glasa ( laveža) samo smo se pogledale,to je bila ljubav na prvi pogled. Svojim prodornim lajanjem ja znam da je baš mene zvala,nikada neću zaboraviti osjećaj koji me tada preplavio jer naše su se duše tog trenutka stopile u jednu. Krenule smo kući u njezin zauvijek topli krevet moga srca! njeno tada slabašno tijelo je drhtalo kao da je ciča zima,a njezin pogled gledao ravno u dušu moleći za ljubav. Vrijeme je prolazilo,a Lisa je postala prava mala princeza sa pogledom punim ljubavi,vjere..... U moj život došla je tiho i postala dio moje obitelji,dio moje sreće,dio moga srca! Ona me učinila boljim čovjekom a život gledam kao dar. Lisa me naučila voljeti,opraštati.. Ona je moje sve! Hvala ti Lisa na nesebičnoj ljubavi <3


za dobro jutro :) Jasminina i Dejina priča u kategoriji:
Zašto je bitno udomiti? (dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo svoju priču...)

Za početak, da se predstavim.
Ja sam Snjeguljica, predivan čistokrvni bijeli samojed iz najboljeg legla…
Što me gledate? Nešto ne štima? Ne vjerujete?
Ma, znam…
Ja sam Dejo, pas iz bunara. Neželjeni okot neželjenog okota.
Najsretniji među nesretnim psima na svijetu. Surovo bačen u bunar, tek da bi me ruke nekih samilosnih lovaca iz njega izvukle. Uvijek sam se pitao zašto baš ja. Zašto je ta prokleta sudbina zadesila baš mene. Završiti samo tako u bunaru, u hladnoj vodi, u mraku . Puno sam noći probdio razmišljajući o svojoj zloj kobi. Zašto? Zašto ja?
Danas znam – morao sam je sresti. Tamo. U Azilu.
Nisam joj bio ni u peti. Došla je samo sebično ispuniti svoj dan.
Pomaziti nepoznate pse. Prošetati ih. Nije znala da će ispuniti svoj život. Svoju dušu.
Nije znala da će tamo pronaći i upoznati sebe. Pravu, nepatvorenu sebe.
Nije mislila da može imati psa, nije ni razmatrala tu mogućnost. Uopće ne.
Ali oduvijek je željela samojeda, pa sam bio u prednosti ;)
Šalim se. Bio sam očajan. Nisam mislio da imam šanse kod nje. Ne ovakav mješanac kao ja, crno-smeđi sa bijelom flekom ispod vrata. Ma, dajte me samo pogledajte. Tko bi me uopće ikada poželio?!
Gledala me nekim tužnim, čežnjivim, dalekim pogledom i znala je zaplakati kada je morala otići i ostaviti me samog u boksu. Bio sam sam. Bio sam usamljen. Nisam imao prijatelja i nisam se družio sa ostalim psima.
Rekli su da sam agresivan. Kao da bih ja trebao znati što to znači. Nisam znao, znam samo da sam se bojao. Svega. Najviše sam se bojao da ću zauvijek ostati neprimijećeni pas u toj bučnoj gomili pasa.
A ona je i dalje dolazila. Po najvećoj vrućini biciklom iz Osijeka.
Znao sam prepoznati taj bicikl. Najdraži bicikl na svijetu. I najdraže plave oči… Stajao sam na vrh kućice i luđački mahao repom, dozivajući je najglasnije što sam mogao. Želio sam da zna da je željno očekujem, da joj se radujem, želio sam da zna koliko mi znače šetnje s njom, koliko volim kada dođe i kaže moje ime. ..Zašto da lažem, zavolio sam je. Sanjao sam da se budim pored nje i želio da bude prvo što ću ugledati jutrom, sanjao sam da me grli i ljubi neprestano, a ne samo sat-dva, ponekad… Sanjao sam, nadao se, ali nisam bio samojed i ona nije planirala imati psa.
Moja Jasmina.
Odvela me kući jednog toplog dana, najsunčanijeg i najljepšeg dana u mom životu. I eto me, neželjenog, nevoljenog, odjednom imam SVE. Imam dom, imam ljubav, moje srce je puno. Ja sam najsretniji nesretni pas na svijetu. Ona kaže da sam njena ljubav. Kaže da imam sunčane oči. Ne znam što to znači, ali osjećam da je nešto izuzetno lijepo dok me toplo gleda i dok me miluje. Dođe mi da predem od miline, ali onda se sjetim da nisam vražja mačka… Ona kaže da sam je spasio. Od svijeta, od tuge, od samoće, od ljutnje, od nemira, od nje same.
Ne razumijem, ali potvrdno lajem. Rekao bih bilo što. Učinio što god treba za nju… Branim ju. Nitko je ne smije dirati. Ona je moje SVE. Ja sam njena LJUBAV.
Znam, rekla je.
I rekla je još nešto. Rekla je da me ne bi dala ni za sto čistokrvnih snježnobijelih samojeda.
I ja joj vjerujem .


jedna priča skrbnice 5 napuštenih životinja, 2 psa i 3 mace :) koja konkurira u kategoriji "Zašto je bitno udomiti?"

Priča o Retu
U dvorištu malene kuće sa zelenim krovom koja se nalazila u predgrađu nalazila se trošna pseća kućica u kojoj je mirno spavao Ret, dvogodišnji psić žute dlake i velikih, klempavih ušiju. Ret je bio mješanac kojeg je Veliki Gazda dobio od unučice koja je zajedno s roditeljima odselila daleko, i Veliki Gazda ju dugo nije vidio. Ret je znao, jer psi uvijek znaju kako se ljudi osjećaju, da je Veliki Gazda zbog toga tužan, ljut i jako usamljen, i htio mu je pomoći, ali sa kratkog lanca na kojem se nalazio nije mu mogao potrčati u susret, utješiti ga i reći mu: „Nisi sam, imaš mene.“ Najviše od svega Ret ga je htio razveseliti, no kako ljudi imaju običaj one koji ih najviše vole držati što dalje od sebe, nije mu mogao pomoći. „Neki ljudi vole biti nesretni, i ne dopuštaju da im drugi pokažu ljubav.“-mislio je Ret, i bio je u pravu. Trošna kućica, lanac i zahrđale zdjelice koje je Veliki Gazda jednom dnevno punio ostacima sa vlastitog stola bili su cijeli Retov svijet, ali on je bio sretan jer se sjećao kako njegova mama, braća i sestrice ostavljeni na obali rijeke sigurno nemaju ni kućicu, ni lanac, ni Velikog Gazdu koji ih povremeno nahrani.
Ret je bio sretan pas, bar je tako mislio jer nitko mu nikad nije rekao da ga njegov Veliki Gazda baš i ne voli, da mu smeta Retovo lajanje kojim ovaj zapravo čuva svog Velikog Gazdu i njihovo dvorište. Ni Velikom Gazdi nitko nije rekao da Ret lajanjem zapravo pokazuje svoju ljubav i privrženost, i da je dostojan čuvar njihovog malog dvorišta. Imao je Ret i prijatelje; susjede koji su imali Veliku Kuću i Šminkerskog Psa koji nikada nije bio na lancu već je imao krevetić u sobi Malog Gazde u Velikoj kući. Mali Gazda zvao se Leon, i on bi povremeno preko ograde razgovarao s Retom i bacao mu neke fine pseće kekse, i Ret bi tada bio najsretniji pas na svijetu.
Leon je to radio kradom, dok Retovog Velikog Gazde nema kod kuće jer ovaj baš i nije volio susjede. „Ljudi su čudni i često ne vole one koji su u životu sretniji od njih iako im ništa nisu skrivili.“-Mislio je Ret, i bio je u pravu. Ret je volio susjede, malog Leona, pa čak i njihovog uredno počešljanog, uhranjenog Šminkerskog psa koji je nosio ogrlicu sa cirkonima. On nije imao ogrlicu, samo hrđavi lanac koji mu se već urezao u vrat, ali psima takve stvari nisu bitne i oni ne preziru one koji su u životu prošli bolje od njih. Volio je slušati priče Šminkerskog psa koji mu je preko ograde pričao o životu u Velikoj kući, toplim radijatorima, uvijek punim zdjelicama i mekom krevetiću. Retu je to zvučalo kao bajka za pse i često je maštao o toplom, mekanom tepihu pod šapama umjesto hladnog blata ispred njegove kućice, no bez obzira na snove Ret nikada nije htio zapravo napustiti svog Velikog Gazdu jer on je bio središte Retovog svijeta i za njega je bio spreman i poginuti. Jednoga jutra dogodilo se nešto neobično;
Veliki Gazda pozvao je neke ljude koji su njegove stvari iz kuće nosili u kamion. Ret je cijeli dan lajao na njih jer je znao da su to stvari Velikog Gazde i nije mu bilo jasno kamo ih nose. Predveče se dogodilo nešto još čudnije; Veliki Gazda prišao je kućici i Retu skinuo lanac s vrata. „Što to znači, smijem li sad ići gdje god hoću?“-pitao se Ret. Ipak nije otišao nigdje iako je Veliki Gazda pri odlasku ostavio otvorena vrata od dvorišta i rekao mu da može otići gdje god želi, ali kamo da ode kad je to dvorište cijeli njegov svijet? Ret nije poznavao Grad, ni livade, ni ulice…a kako nam ono što ne poznajemo ne može ni nedostajati, odlučio je ostati u svom dvorištu i čekati da se Veliki Gazda vrati.
Te večeri Veliki Gazda nije se vratio kući, i Retove zdjelice ostale su prazne. Vodu je dobivao od kiše koja mu je padala u zdjelice, a malo je curila i u kućicu. Ret je strpljivo čekao Velikog Gazdu u svojoj kućici, a kiša je sve jače padala. Toga dana nije bilo ni susjeda, ni Šminkerskog psa, ni Leona, samo tišina, kiša, glad i sloboda s kojom nije znao što bi. Odlučio je još čekati. Veliki Gazda se mora vratiti. I čekao je…dva puta je pao mrak, pa jutro, pa dan, ali nitko osim hladnog vjetra nije ulazio u dvorište.
Ret je posumnjao da se Veliki Gazda nikad neće vratiti, i odlučio ga je potražiti. Izašao je iz dvorišta i krenuo u Grad dok mu je hladni vjetar ledio šape. Hodao je, njušio prolaznike pod kišobranima, no oni su ga šutali, vikali na njega i tjerali ga. Djevojčica sa žutim kišobranom mu je prišla i dala mu komadić svojega peciva koje je uslast pojeo, i baš kad joj je htio zahvaliti jednim pravim psećim poljupcem, došla je baka ,djevojčicu povukla za ruku i odvela ju u nepoznatom smjeru. Djevojčica je zaplakala za Retom ali baka joj je rekla da će se netko već pobrinuti za tog psa. „Ljudi uvijek misle da će netko drugi riješiti problem.“-pomislio je Ret, i bio je u pravu. Odlučio je krenuti natrag kući jer se Veliki Gazda možda već vratio, i sve će biti kao prije. Hodao je pola dana, a kiša je sve jače padala i ispirala tragove do kuće.
Ret je bio umoran, gladan i bilo mu je jako hladno. Hodao je sve sporije sve dok ga u jednom trenutku šape nisu izdale i legao je uz rub pločnika. Na putu kući, dok je po njemu padala kiša, nepomično je ležao smiješni žuti pas, sa klempavim ušima. . Ni sam ne zna kako dugo je tamo ležao jer za pse Vrijeme ne postoji. Kroz poluzatvorene kapke učinilo mu se da vidi Leona kako se vraća kući iz škole, osjetio je kako ga podiže, umotava u svoju jaknu i na rukama nosi kući. Leonove tople suze slijevale su se niz Retovu smrznutu njušku, i na trenutak ga je ta toplina probudila.
Bio je budan taman toliko dugo da pomisli kako je sve ovo san, i onda je opet zaspao. Sanjao je toplinu, suhe ručnike i toplu peć koja ga grije.
Sanjao je čovjeka u bijeloj kuti koji ga bocka nekim velikim iglama i Leonovu mamu koja mu nosi zdjelicu punu mirisne pseće hrane. Sanjao je Leona koji ga grli i moli ga da se probudi.
Sanjao je tako tri dana…a onda je otvorio oči, pa ih je opet zatvorio, pa opet otvorio, jer nije mogao vjerovati onome što vidi. Ret je stvarno ležao uz toplu peć, na toplom psećem krevetiću, a uz njega je ležala puna zdjelica mirisne hrane na koju je odmah prionuo. Ispraznio je zdjelicu, ustao na noge i još malo u čudu gledao oko sebe…Sve je izgledalo baš onako kako mu je Šminkerski pas to jednom davno opisao.
I Šminkerski pas je došao do njega, ponjušio ga i glasno zalajao. U tom trenutku na vratima su se pojavili susjedi i Leon koji se bacio na Reta i iskreno ga zagrlio. Tada je Ret prvi put osjetio koliko topao može biti ljudski zagrljaj. Nije znao sanja li još uvijek jer u ostvareni san nam je najteže povjerovati, no nije sanjao. Dobio je još jednu zdjelicu mirisne hrane, i ogrlicu sa cirkonima koja je vješto sakrivala ožiljke od lanca koje je imao oko vrata. Jednog sunčanog popodneva, na terasi Velike Kuće u predgrađu veselo su lajala dva psa od kojih je jedan znao tajnu koji čak ni neki ljudi ne znaju. „Sve što dvoljno jako želiš, ostvari se“-pomislio je Ret dok mu se ogrlica sa cirkonima sjajila na suncu, i bio je u pravu.


Nastavljamo s pričama, i koristimo priliku da vas pozovemo na sam event na kojemu ćemo i nagraditi naj priče ( s najvećim brojem lajkova, pa si dajte oduška i lajkajte ovim genijalnim ljudima i psima ) POVRATAK OTPISANIH koji će se desiti 18.5. (više o svemu u opisu albuma)
A sada uživajte u Ljerkinoj i Ježinčevoj priči!
Zašto je bitno udomiti? (dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo svoju priču...)

Sve je počelo jedne subote, 10.08.2013. Moje druženje s dlakavim, slinavim čupavcima. Od tada sam postala ovisna o njima. Doma sam imala jednu mačku, u rujnu joj se pridružila još jedna. Nikada nisam imala psa, iako je dio mene uvijek želio nekog malog, obavezno crnog, čupavca. Često sam se zapitala, bih li mogla nekoga udomiti. Prvo pitanje koje sam si postavila je kako će se složiti s mačkama, zatim kako ću tada imati vremena za azil, ujutro se treba rano ustati, nahraniti ga, nema me često doma, psu treba šetnja...milijun pitanja, odgovora, kombinacija. Pas je puno veća obaveza od mačke, mačke su samostalne. Čist pijesak, uvijek hrane i vode u posudici i one su zadovoljne.

5,5 mjeseci sam se družila sa psima u azilu dok se nismo sreli. Samo krajičkom oka i u žurbi, već na odlasku iz azila. Nisam znala kako se zove, nikada ga nisam šetala, a šetala sam ih 56 prije njega. Znam samo da se nisam mogla odvojiti od njegova pogleda. Rekli su mi da se zove Ježinac, da je jako dobar i da je dugo u azilu. Sjetila sam se po imenu da sam ga vidjela u kalendaru za ovu godinu, kao i u albumu za udomljavanje.

Slijedeći odlazak u azil bio je prva šetnja s njim. Snijeg, klizavo, hladno vrijeme, utorak, 28.01.2014. Njegov pogled bio je presudan da više niti jedan dan ne provede u azilu. Požurila sam nazad u azil i rekla neka srede papire, on je moj. Ne dam ga nikome. Taj dan je došao kod mene.

Puno spava, ne treba mu puno šetnje, ništa u stanu nije uništio, ogrebao, izgrizao, ne laje, poslušan je, na prvu je prihvatio mačke... Sve u svemu, savršen za stan i moj način života. Tri mjeseca smo zajedno, a kao da je cijeli život sa mnom.

Nekoliko ljudi ga je u gradu prepoznalo iz azila. Skoro svi koji posjećuju azil ga znaju. Jedino ga ja do tog dana nisam nikada primjetila. Na kalendaru ispod njegove fotografije piše: "Bilo je svega u Azilu, samo nikada nije bilo tvoga udomljenja."
Eeeee, to se promijenilo.
Ježinac Ticky je čekao i dočekao...Izabrao je mene da ga odvedem doma.

https://www.facebook.com/azil.osijekvolonteri/media_set?set=a.10202556418644207.1073741858.1008360232&type=3


U nadi kako će sve ove prekrasne priče, koje pristižu cijeli dan, ( i zbog kojih smo uplakane cijeli božji dan :) ) motivirati nekoga kako bi udomio napuštene koje svakodnevno objavljujemo na našim stranicama, darujemo vam još jednu: Inesinu i Bobicinu!
U kategoriji 3. Zašto je bitno udomiti? (dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo svoju priču...)
Ovo je priča o Bobici; napisala sam ju na dan kada nas je napustila. Ja sam nju udomila, ona je mene usvojila; a tko je koga spasio... prosudite sami. :)
Ušla je u naš život (u subotu) jedne hladne kišne večeri, kada su ju, tako malenu, flafastu, izbacili iz predvorja kina.
Prvo mi se zavukla u rukav kaputa, a zatim pod kožu, u srce.
Nisam ni shvatila u kojem me točno trenutku usvojila, prisvojila. Možda još iste večeri, kada je ušla u naš stan i uzela jabuku iz zdjele.
Ili idućeg jutra, kada sam ju nosila u pletenom cekeru za piju; išli smo joj kupiti ogrlicu (crvenu) i uzicu (crvenu).
Dogovorili smo se, Hrvoje i ja, da neće spavati u našem krevetu.
Dozvolili smo joj da spava u podnožju kreveta.
Spavala je između nas, sa glavom na našim jastucima.
Dugo nije htjela ići u šetnju, a da prvo ne natrpa punu gubicu keksića. (Valjda se htjela osigurati da joj pupa ne bude prazna, ako opet ostane sama na ulici.)
Iz šetnje se vraćala sa najvećim štapom (granom, drvetom) kojeg bi našla.
Putem je jela žute cvjetove maslačka. Ljudi su me zaustavljali na ulici i pitali je li to prava lisica.
Ljutila se kada bi ostala sama. Pojela nam je knjige, drveni stolić, ćošak ormara... Pokidala nam je fotelju i trosjed. Svađala se s nama na sav glas kada smo joj prigovarali. Nismo ju smjeli gledati u oči.
Još nam nije bilo jasno da su se pravila promijenila, da nismo više glavni u kući.
Znala je prije nas da nismo nas troje + pas, već nas četvero.
Svi vi mislite da je vaš pas poseban. I je, poseban je.
Ali, ona je bila posebnija.
Najposebnija. Blesača. Onda je, nakon dvije godine, došla epilepsija i veterinar je rekao: "Eutanazija." Nemojte (baš uvijek) vjerovati veterinarima.
Uzeo bi nam 12 godina.
Uzeo bi nam cijeli život.
Sjedila je ispod krošnje kajsije i čekala da padne koja zrela.
Sadila sam joj rajčice, sama ih je brala.
Zvuk kidanja peteljke bi čula, čak i u snu, u trećoj prostoriji.
Čarobna riječ, jabuka. :)
Mislim da mi je čitala misli. I sasvim sigurno je meni slala svoje misli.
Kada bih bila preglupa da shvatim što mi želi poručiti, strpljivo bi mi objasnila i pokazala. Mama, daj mi jabuku sa stola. Mama, keks mi je ispod ormarića. Žaba je u dnevnoj. Glupi Mjau je iza zida u susjedovom dvorištu i ne može se, kreten, popeti. Bila je korak od toga da progovori.
Bila je hiperaktivna prgava tvrdoglava šizika.
I uvijek je dobila/napravila što je htjela.
Sva pravila dobrog i uspješnog odgajanja, koja sam trenirala na Luki, su pala u vodu. Razoružala bi me osmjehom. A oči! Ajme, te oči! Nije se smatrala psom; što se nje tiče, ona je bila jedna od nas dvonožnih. Ni mi ju baš nismo smatrali psom. Mislim, gledam Dona - on je pas; ono, pas pas. Gledam mačka - on je baš pravi mačak. A ona...
Ostavljala je dojam da je osoba više svijesti zatočena u tijelu psa; bila je fizički onemogućena dati sve od sebe.
Zezali smo se da, zapravo, imamo sreće što ne govori. :)
Naučila me što znači biti nekome potpuno predana, da budem prilagodljiva, tolerantna... Ne može se puno ljudskih osoba pohvaliti da sam prema njima takva. I naučila me da čuda postoje. Ona je definitivno bila jedno; čudo od psa, čudo od osobe, medicinsko čudo... Žalosna sam što ju je tijelo izdalo dok su vrata njene svijesti još bila odškrinuta. Nije zaslužila takav kraj. Barem se mogu (pokušati) tješiti da je umrla na svom dvosjedu, okružena svojim ljudima. Sada je u svom vrtu. Imat će zauvijek samo svoju jabuku.

više o cijelom eventu, kao i kako konkurirati najpričom na https://www.facebook.com/azil.osijekvolonteri/media_set?set=a.10202556418644207.1073741858.1008360232&type=3


kratko, jasno i iz srca. Biljanina priča o Lujki, ili: budi moj Spas, bit ću tvoj sPAS (zašto udomiti seniora/seniorku) <3

Lujka ima sjećanje koje pamti mnogo zima....
Ne znam je kada je bila mlada i luda.
Upoznali smo se kada sam joj bila najpotrebnija, pružila sam joj topli kutak, nešto ljepše i ukusnije hrane, ljubav i odgovornost.
Stara je, bole je noge, ne čuje i ne vidi najbolje.
Kad me gleda starim, mutnim, umornim okicama tako topli pogled pun ljubavi!
Neću pisat o tome što će biti kad dođe vrijeme da nas napusti,
odbijanje razmišljanja ne umanjuje njegov značaj.
Želim uživati u vremenu koje imamo.
Bojim se rastanka jednom kad ode tamo gore u miru gdje je ništa neće boljeti
vjerujem da ćemo se jednog dana tamo negdje sresti.
Iako prespava veći dio dana, ljubav starog psa je nešto posebno.
Stari psi imaju manje šanse za udomljavanje, puno će češće biti odabrani slatki mali štenci.
Udomljavanjem seniora Vi ispunjavate jedan ''pseći životn san''!
S ponosom mogu da napišem 11 -u godinu skrbnica sam djevojčice s cerebiralnom paralizom, godinu dana skrbnica sam sa seniora, u mom srcu nemoćni imaju prednost.

još jedna priča nam je stigla, koja konkurira za nagradu :)
ZAŠTO JE BITNO UDOMITI?

-Pas je čovjekov najbolji prijatelj...Psi ne mogu biti opasni ili zli,ne mogu biti ružni ili dosadni. Oni su prijatelji koji će za nas svoj život dati,koji su u stanju sve za nas učiniti. Svaku našu muku pretvaraju u ljepe trenutke,koje svaka naša suza boli jednako kao i nas. Oni su mala nedužna bića koja svaki naš osmijeh pamte,a grubu riječ zaborave,koji svaki dan s nama ZAPAMTE!!

-Tog sunčanoga dana,kada sam došla u Azil grad,sve je zračilo ljubavnom energijom,toliko očiju,toliko četveronožaca koji su naslonili svoje glavice na ograde,željni pažnje,sigurnoga zagrljaja bez okrenutih leđa,željni toploga doma,da budu sa svojom obitelji koje nikada neće izdati,koje će svaku našu tajnu čuvati,svaku našu suzu obrisati...Dok sam bila s njima,osjećala sam se toliko VELIKOM,jer su ONI tog trenutka to i učinili od mene! DA VRIJEDIM! DA ZASLUŽUJEM LJUBAV,ISTO ONOLIKO KOLIKO I ONI. Svaki od njih ima nešto posebno u sebi,koliko sam htjela plakati toliko to oni nisu dopuštali,samo su me nasmijavali sa svojim vrckastim i znatiželjnim nosićima... Azil grad- nisam ni pomislila da bi se moja curica tu negdje nalazila,da me je gledala od samoga početka,pratila svaki moj korak,svaku moju riječ. Nenadajući se tom pogledu,pogledu koji je promijenio život meni i njoj,to je bila moja BRENDICA! Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada sam joj prišla,bila je toliko uzbuđena,i svojim prednjim šapicama skakutala...ja sam znala: DA JE ONA TA,i rekla NJU ŽELIM (jer je ona mene već odabrala)..LJUBAV NA PRVI POGLED...MOJ BUDUĆI PRIJATELJ,KOJI ĆE ME UVIJEK VOLJETI,NIKADA ZABORAVITI I ZAUVIJEK ČUVATI... BRENDICA moj najbolji PRIJATELJ,MOJ VOĐA U NEPOZNATO. NAŠI DANI SU ISPUNJENI I NERAZDVOJNI ODKAD SMO SE SPRIJATELJILE.
Počele studirati svaku travku,svaki papirić ;) NAŠE PRIJATELJSTVO NEMA CIJENE. BRENDICA vas sve pozdravlja i kaže,da joj je je svaki dan POSEBAN DAN,jer svaki dan donosi nova iskustva kako i nama ljudima tako i njima. UDOMI,NE KUPUJ! BEZ OBZIRA KAKAV PAS BIO,DALI INVALID ILI OBIČAN PAS,LJUBAV I PRIVRŽENOST UZ SKRBNIKA JE ISTA!
"On me čeka, on me uvijek čeka, na vratima jedna njuška meka, očima mi srce svoje daje, riječi ne zna, ali zato laje" :)

i evo prve priče koja konkurira za nagradu :)
ZAŠTO JE BITNO UDOMITI? Dozvolite da vam ja i Nera ispričamo našu priču!
Moja i Nerina priča počinje 18.03.2013. godine kada je moja noga pri put zakoračila u dvorište Azila. Točnije, ideja o udomljenju se rodila dva tjedna ranije kada sam slučajno naletjela na Azilov profil na fejsu i pročitala sudbonosnu rečenicu za Neru i mene a koja glasi.. UDOMLJENJEM PSA IZ AZILA SPAŠAVATE DVA ŽIVOTA, ŽIVOT PSA KOJEG ĆETE UZETI I ŽIVOT PSA KOJI ĆE DOĆI NA NJEGOVO MJESTO. Ta rečenica me oduševila, uzdrmala i natjerala na razmišljanje. Nije li čudesno da svatko od nas može biti presudan u nečijem životu? Da svatko od nas može učiniti čudo u nečijem životu? Taman u to vrijeme smo čekali dali će se susjedova labradorica ošteniti ili je pak lažna trudnoća. Susjed je najbolji prijatelj moga muža i obećao mu je pokloniti malog labradora. A ja sam silno željela jedno malo, napušteno i ostavljeno. Jedno kojem ću napraviti čudo u njegovom psećem životu! Na moju sreću trudnoće nije bilo pa tako ni malog labradora!! Još se sjećam dana kada smo išli po nju, po moju ljubav, po moju Neru. Dan je bio hladan i jako vjetrovit tako da sam bila u brizi dali će nekoga od volontera biti u Azilu. Kada smo kretali od kući uopće nismo znali po koga idemo. Dali je cura ili dečko, dali je crna, žuta, bijela smeđa, mala ili malo veća...znali smo da idemo po jedno, po mogućnosti manje štene. Bile su tri seke, sve tri crne i podjednake. Gledali smo ih neko vrijeme i mislili kako odabrati. Tada sam se ja sagnula i pružila ruke..dvije seke su odmah došle pomaziti se, mahale su svojim repićima..treća je ostala u pozadini veselo skakućući i mašeći repićem ali na pristojnoj udaljenosti. Gledajući sa strane, muž je rekao..mi ćemo onu tamo treću, onu što se drži na odstojanju, e ta će mene zezati. Kada ju je volonterka htjela uzeti, pobjegla je u kućicu, a kad ju je napokon izvukla i predala je meni, isti tren se rodio jedan novi, predivan osjećaj u mom srcu. Već na putu kući dobila je ime, Nera, ime koje govori da je ona crna, a crna sam i ja! Nera je prvi pas koji boravi s nama u kući, mada nije to bio plan, ali onako malu, uplašenu, nisam ju mogla ostaviti u dvorištu. Prvo ju nisam mogla ostaviti vani radi nje a nakon par dana nismo mogli radi nas jer smo se navikli da je s nama. Kad je išla na sterilizaciju, kad sam ju ostavljala u ambulanti, doslovce sam se rasplakala od straha i brige, a kada smo se vratili po nju, tako sam joj tepala da je doktor veterinar rekao da dugo ovakvu ljubav nije vidio. Naša ljubav i suživot traje 13 mjeseci i mogu vam reći da koliko god smo mi pomogli Neri, ona je pomogla dvostruko više nama. Kako moj muž kaže, ma kakva terapija, Nera je lijek za sve. Greška nam je što smo ju razmazili preko svake mjere tako da ona provodi svoju volju, tako da ni dan danas nije naućena lijepo hodati na povodcu, niti dolazi svaki put kad ju se zovne iako je izrazito pametna. Nekako kako je starija kao da je postala ipak poslušnija pa se nadam da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto. Još je razigrana i još se ponaša kao štene mada je stara oko 16 mjeseci. Kažu mi, previše si se vezala, nevalja ti to, šta ćeš kad nje ne bude bilo..a ja..ne mislim o tome, ja uživam u sadašnjosti, ne želim i ne mogu osjećaje držati na uzdi ni biti na odstojanju. Znam da će doći dan kad nje neće biti, znam da će mi biti teško i da ću plakati ali isto znam da, ako tada bude postojao kakav Azil, otići ću udomiti drugo ostavljeno štene. A to ne planirano prije 2030 godine. Ni Nera ni ja!!

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.