Borili smo se protiv mnogih stvari. I pobjeđivali. Željeli smo pobjeđivati. Zato smo si i dali ime Pobjede, jer nikada

nikada

nismo niti pomislili da treba stati

ili odustati.

Znate zašto?

Zato jer se nije radilo o našemu egu, o želji da pobjeđujemo.

Radilo se o životima. Konkretnim životima.

I mi smo svaki dan gledali u te oči. Oči koje su odavale bol života provedenoga na lancu; bol majki kojima su ubijena djeca; djeci koja su svojim postankom već osuđena na smrt po kanalima, poljima, kontejnerima…; bol pregaženih, tučenih, zlostavljanih, ostavljenih.

Šta mislite kada dođete jednom u Azil da samo tako odete kući i mirno spavate?

A mi smo došli u Azil kada psi nisu imali ništa. Nisu bili hranjeni, liječeni, voljeni,

Još jednom su bili ostavljeni

Ostavljeni od sustava koji je izmislio Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja.

Eh,da.

Čudno, jel da? Da svih, nama prethodnih, 9 godina koliko su ti psi umirali od gladi i bolesti niti jedna inspekcija nije našla za shodno kazniti i uvjetovati?

Pazite ovo – tada nisu bili niti cijepljeni od bjesnoće!

U tadašnje vrijeme udruga koja je na taj način vodila Azil dobivala je od Grada 275 000 kn godišnje;  putovalo se na koncerte, častilo, živilo…

Onda smo došli MI. Putovanja su se svela na relaciju Osijek – Nemetin, naši novci (jer tada nikakvih drugih nismo imali) su plaćali prva liječenja, cijepljenja, prve kućice..

Naše ruke su iskopale cijeli Azil, navezle kamenčiće, izgradile nadstrešnice i kućice.

Naši auti su prevozili pse kod veterinara, s ceste ih dovozili u Azil, naši domovi postali su privremeni domovi onim najslabijima.

Odavno je Azil naš život. I to će vam svi volonteri reći – ponosni smo na svoje živote i ne bismo ih mijenjali s nikim na svijetu!

Nagrada? Ljubica koja je došla u Azil jer su je premlatili i iskopali oko, a svejedno joj nađosmo dom kakav konačno zaslužuje. Naše Bola i Buba koje nam šalju fotke iz šetnji Zagrebom, a prethodno su 12 godina provele u Azilu! Nagrada je što je Snoopy umro u ovom, našem, Azilu, u kojem se navikao na dodir. Štenci koji nisu izdahnuli u kontejnerima sanjajući krilo svojih majki nego su otkrili čari doma. Onog pravog.

Možete li zamisliti količinu sreće i ponosa na svoj rad kada ih posjetimo u tim, novim, domovima?

Jel znate koliko svako „hvala“ znači uvečer, prije gašenja laptopa?

Ujutro nas, često, ne bude kava i doručak nego pozivi na intervencije.

Po noći se ne ustajemo prigrist nešto iz frižidera niti ostajemo kasno budni radi dobroga filma, nego stražarimo nad bolesnima kako bi dobili terapiju o kojoj im ovisi život.

I znamo da mnogi od vas nisu locirani na karti svijeta baš tu u Osijek, i znamo da se prepoznajete u ovoj priči, znamo da svi mi skupa živimo na zemljopisnoj karti u koju su, umjesto cesta, ucrtane sve te žile i žilice koje vode ravno do

srca.

I zato je ovo sada trenutak u kojemu svi skupa trebamo reći što mislimo, kako se osjećamo, i pitati zašto se uništava i pokušava učiniti bezvrijednim naš trud, zašto se otežava rad svih nas čije svakodnevnice više liče na ratno, opsadno stanje u kojemu žrtve i dalje ne gube identitet,

ali samo zato jer ih mi

volimo.

 

Pomozite nam da svi skupa izbacimo članak 23. Pravilnika o skloništima – test na titar.

Jer ako ga ne izbace iz novoga pravilnika, sva skloništa morati će nepotrebno dugo zadržavati životinje u njemu (između 40 i 50 dana), samo zato da bi se ispitala učinkovitost cjepiva protiv bjesnoće?! O financijskim teškoćama da i ne govorimo, zar stvarno misle da ležimo na parama? Šta, nek opet građani doniraju?

A psi koji će biti na ulici i čekati da neki pas izađe za 50 dana pa da on može na njegovo mjesto u skloništu?

Ili alternativa koju isti članak nudi? – da umjesto testa na titar psi moraju provesti 6 mj u skloništu pod „promatranjem“?

Jesmo spomenuli da se u EUROPI NIGDJE NE RADI TAJ TEST?

Pišite mailove ministru, ministarstvu, upravi za veterinarstvo ( This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.  / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. )

Jer smo svi mi zajedno gradili, radili, udomljavali. Izgradili smo sklonište, registrirali ga, udomili preko 1000 pasa u tih 5 godina. Upoznavali smo mnoge dobre ljude putem, mnogi od njih izgradili su dobre udruge, razvili krila koja se danas s ponosom mogu nazvati Mrežom protiv napuštanja životinja.

Pronalazili smo saveznike u vama svima koji ste dijelili  naše postove, pitali za Stevu, Malinu, Arija, Mrvicu..

Pomogli nam da ih liječimo, molili se skupa s nama nekim višim silama da se udobrostive i

da oni požive…

ali je došao trenutak, kada ne trebamo nikoga moliti, ove „više sile“ koje pokušavaju s nekih visina (čiji tron drže naši novci) učiniti sve gore navedeno bezvrijednim ovaj put trebaju poslušati nas.

Jer smo mi ti s kojima trebaju krojiti sudbinu onih koje mi tako brižno čuvamo i volimo.

 Šaljite mailove i idemo korak po korak  prema svijetu kakvog sanjamo.

 ( This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.  / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. )

 Hvala vam svima što ste pomogli da pobjeđujemo do sada, budite uz nas i u ovoj borbi!

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.