Pa de red je da se vi i Luđo upoznate 

Grehota da vam uskratim ovaki osmijeh jelda? 

Za gricu se nasmiješi odmah, za džep pun grici - smiješit će se čitav dan!
Razoružat će vas različitim vještinama koje je u ovih 2 godine svog života pokupio putem; usvojio je trčanje za lopticom, stanovitu distanciranost od drugih (barem onih muških  ) pasa (al sad je ostao bez jajca pa se i to možda vremenom promijeni  )
dobro skladištenje hrane (ukoliko ne postoji kapacitet da se ona instantno konzumira),
ima dobar trk (vježbao je i vježbao i vježbao  )
i prilično zgodan brk 

Hm? Šta kažete?
Bil ovakav mlad kereći gospodin mogao pomesti vas s poda a?
I ne, ne mislim doslovno (premda bi mogao i to, sigurna sam  )
Neg ono, jel vam zgodan a? 

 


Najosmijeh Azila (upravo preuzeo tron od Maše!  )

On se, sunce moje savršeno, smiješi dok mu ja objašnjavam
da sutra ide za Samobor na operaciju!

I gle mene, ja već razvezla o svemu prije nego li sam vam i rekla kako se zove (a možda baš upravo upoznajete svog budućeg psa! Nikad se ne zna!  )
On se zove Tajo, jakojakojakojako je drag i umiljat,
ruka mi sama stalno leti na njega 
I došao nam je prije par dana u Azil sa slomljenom nogom, i to onak baš zeznuto (zato je i gađo doć u naš Azil izgleda  )
slomljena u koljenu i idemo u Samobor sutra s njim kod ortopeda koji će mu operirati koljeno tako da se nadamo brzom i dobrom oporavku! 

Nadam se da će mu mladost pomoći oko oporavka (ima tek oko 8 mj)
ali i vi 




Ooo, odma me opali sunce i more i naranče i jug 

Darina miriši na mandarine. Svaki put kad zažmirim i naslonim glavu na nju takvu plišanu i narančastu 
I onda otvorim oči i u Azilu smo.

Darinu volimo otkad je bila beba, takva malecna nam je stigla 2017.
s nama je prvi put pošla u šetnju, prvi hamić, prva ogrlica, prvi povodac,
sve je bilo prvi put.
Odonda je tog bilo milion i bezbroj puta.
Redali se dani, neki lijepi, neki tužni, neki teški, neki laki
a Darina svaki od njih
bila namiješena 
Nikad ju nije bilo teško volit.

Ko mala čigrica, (zaista je pero laka kategorija ), uvijek izbjegavala nevolje, svađe, veselila se ručkovima (kakav god dan bio kuvarici  )
i sramežljivo krala komadić po komadić naših srca.
Pa sad kad naslonim glavu na nju osjetim te mandarine,
taj miris želja i nekih dalekih nadanja i budućnosti.
Miris želja.

Želja je uvijek jedna. Jedna te ista. Otći iz Azila. Biti sretna. 

Darina živi u Azilu od svog dolaska, od 2017. mi je volimo,
sad je već vrijeme da je netko voli više i jače 
i da sve ono što mi ne možemo.


E da samo znate kakve su drame bile oko ovog malecnog bića!
Prvo su nam dojavljivali za čopor od 3 psa koji napadaju po Jugu,
grizu, reže, kidaju i svi glagoli tog tipa 
Pa smo o njima čitali i u novinama,
jer božemoj dobar glas daleko se čuje  
Oboružane voljom, enegrgijom i hrabrošću (hrabrile putem jedna drugu) 
krenusmo po taj čopor,
da ih safatamo i privedemo
pa da stanovništvo Juga može slobodno i sigurno šetati  
Očekivale smo u najmanju ruku pse od svojih dvajest trijest kila,
visine bar do ramena,
kad ono, naišli na nju- Rambolinu, brata joj Tarzana i majku Dogicu!
Svi rastom tek do pol lista i svojih par kilica 
Iznenađene i mi, a bogami i oni 
Okej, nije bilo baš pis of kejk uhvatiti ih, 
al nije bilo ni žestoko kako smo očekivale  
Nisu oni bili baš ničiji,
ali su bili dovoljan višak da ih nitko više ne treba 
I tako, postadoše naši...Razlozi nebitni za priču...
Dogica se već drugi dan opustila i ubrzo nakon toga je i udomljena,
dok Rambolina i Tarzan još uvijek čekaju svog nekog.
Oboje nepovjerljivi,
dođu do ograde samo ako imaš gricu,
al neš ih mazit 
Rambolina je rođena u maju prošle godine,
nije mislila da će ulice Juga ikada zamjeniti Azilom,
nije mislila ni da će tražiti novi dom,
tada je bila bezbrižna...
Prema ljudima je rezervirana,
naslušala se svega ružnoga upućeno baš njoj,
pa joj nije ni za zamjeriti.
Dugo,dugo nakon dolaska nije išla niti u šetnje, izlazila je iz boksa samo kad bi išla u ispust, a tada bi se skrivala oko kućica, drveća, 
ma iza svega!
Nedavno je popustila, 
bit će da su joj dopiiiiip  dosadile azilske ograde,
otvorili smo kapiju, 
čitav boks je istrčao u šetnju, a za njima i ona! 
O kakvo je to opće veselje bilo!
I evo je, napokon se nečemu iskreno veseli (osim onim gricama koje dolete kroz ogradu  ) 
Sa svim psima savršeno se slaže!
Nemoš ju prepoznat kad se zaigra,
pa sve ne zna bil skočila na nekog ili povijala lopticu, 
il bi se bacila na leđa pa se sa svima malo pomazila  
I ona zna da su psi najbolji prijatelji 
Malecna rastom, kao što već rekoh,kratkih nožica ( a te su posebno slatke) 
plahe naravi, a u kerećem društvu prava veseljakuša 
Eto, tražite li baš takvu personu,
kojoj ćete vratiti vjeru u ljude,
tu je za vas,
strpljivo čeka u srednjem dvorištu, onom prvom koje vidite kad u Azil uđete, 
da ju ne možete mašiti 
Osvojila je ona već mnoge simpatije, a najveće su joj kume Rambolina i Maja  
Ako sam što zaboravila nadodati o njoj, pa ne preostaje vam ništa drugo nego javiti se i pitati,
s veseljem ćemo odgovoriti na svako pitanje, 
potpalit ćemo vatru da se čim prije zaljubite baš u Rambolinu 

 


Nisam ga nikad uspjela dotaknut.

Premda već mjesecima živi u Azilu.
On je jedan od onih koji vole ljude samo na pristojnoj distanci 
Al imamo mi plan, doće cica na kolica 

Zove se Tarzan jer je mnogo spretan momak u disciplini Izbjegavanje ljudi 
I prije nego je stigao u Azil bio je opasan momak, tolko opasan da se i po novinama pisalo o njemu i familiji iz koje je došao.
Al nije bilo do njega, ko i obično, uvijek je do ljudi, koji naprave glupost
pa onda ko će neg psi 
ispaštat deblji kraj. Priča Tarzanovog života!
Dobili smo bili dojave o bandi kerovaca koja na Jugu čuva jednu cijelu ulicu! 
I nemoš niko proć s drugim kerovcem, ovi odma atakiraju
i tako, dok smo mi otkrili otkud su, odnosno čiji su (pa znate ona klasika - čača u domu, djecu zabole, kuća im je super al kerovci ih ne zanimaju)
pa dok smo napravili mjesta u Azilu,
dođe banda s Juga 2, mama Dogica (koja je sad već sretno udomljena, fala na pitanju  ) ćer Rambolina i sin Tarzan.
Mama starija pa pametnija i odma shvatila kak s ljudima u Azilu treba bit dobra i bi i ošla,
a djeca (rođena u svibnju 2019.) mlada pa neiskusna 
pa sve to razumjela ko najobičnije hapšenje 

Al imamo i lijepih vijesti; počeli su u šetnje bez povodva izlazit skupa sa cijelim svojim dvorištem, daju se onak malo pomazit ak su baš stjerani u kut  Al iće to, iće,
svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju! 

 


Riječima vam ne mogu opisati horor u kojem je Marlon živio prije Azila.
Skupa sa Brandom, oduzeli smo ga iz dvorišta, sa lanca kojeg smo jedva skunuli sa njegovog vrata...
Bio je vezan za kolac, 
po sred dvorišta,
bez kućice, bez krova nad glavom koji bi ga štitio od sunca, kiše, snijega ili vjetra...
Bez hrane i vode i tko zna koliko dugo je tako preživljavao, od milosti komšija koji bi povremeno bacili neki zalogaj preko ograde...
Onaj koji mu je to napravio, nije ga volio,
jer voljene ne zarobiš,
prema voljenima se ne ponašaš tako,
voljene ne zaboraviš...
Marlon nije bio voljen i to je sve što je iskusio u ovih nešto više od godinu dana koliko ima.
Možda je to razlog što je nekako suzdržan,
razveseli se kad mu priđeš, ali sve to na kratko pa nastavi put svojih misli. 
U šetnji je jako smiren,
ne zanima ga ništa okolo,
samo gleda pred sebe i korača,
sigurno ide naprijed, 
kao da se vodi nečime,
nekom vizijom bolje budućnosti.
Kada je s nama u dvorištu, 
samo njuška okolo, ne dosađuje, ne prilazi, rekla bi da ga ni ne zanimamo.
A gle, nije ni čudo,
ono što on zna je ograničeno kretanje i njuškanje u krug oko svoje osi...
Željan je novih mirisa, novih početaka, nove nade i boljeg slobodnijeg života 
Marlon, dječak pogleda od kojeg te pecne srce,
mirnan i staložen,
a dobar ko duša 
Rođen je početkom prošle godine, a već je toliko toga ružnog iskusio na svojoj koži...
Mislim da je odrastao i prije no što je trebao, kao da nije stigao biti ono ludo razigrano štene...
Srednjeg do većeg rasta, 
guste bijela dlake prošarane crnom maskom oko lica, 
podsjeća malo na Zorroa koji je postao sinonim za borbu protiv nepravde, e tako će i naš Marlon 
Ima nešto sudbine u tome, jel 
Prsti ti upadnu duboko u to meko krzno, jedva da se odupreš da ga prestanješ gnjecati i pustiš ga na miru 
jer shvatiš da nakon života na lancu, osim slobode, željan je i odmora...
Znam da među vama postoji netko baš suđen Marlonu,
znam da će ga netko odabrati i pružiti mu sve što do sada nije imao,
netko tko će ga voljeti i uz koga će zaboraviti sve što ga je snašlo, možda i probuditi ono dijete u njemu koje je odavno zaspalo...
Do tada Azil mu je jedini dom, 
ima nas, a ima i kumu Vlatka koju je osvojio na prvi pogled 

 


Živ je!
I Kristijan i Mirta su preživjeli noć! 

Nakon jutarnje vizite protokol je i dalje isti; infuzija i brdo lijekova
al malac se drži! 

KIčma i dalje neizvjesno odnosno ako preživi sve ovo i ako mu bude bolje jedina opcija su mu kolica,
ako preživi trovanje.
Inače, da znate - 5,6 dana treba da se prvi simptomi trovanja kao obilno krvarenje ispolje i ne mogu vjerovati da je Kristijan toliki baš baksuz da uz sve da mu se i to dogodilo!
Al slavimo pobjedu po pobjedu,
ovo da je preživio noć je velika stvar!
I zahvalni smo na njoj!
Inače, Kristijan ima svega 6 mjeseci i nadamo se čudu 

 


Broji naša Đina azilske dane,
a svakim danom i po jednu novu sijedu,
a dan po dan isprati i još jednu godinu,
evo i deseta je na izmaku...
I ne, nije s godinama mlađa
pa nitko nije...
Uhvatila sam ju danas nešto sjetnu, 
svu zamišljenu i jako me zagolicalo o čemu ona razmišlja.
Pa sam stala kraj nje ne bi li joj čula misli 

Sjeća se kako je bilo kad je tek došla, 
prvi puta kročila je u Azil
tada u svojim najboljim godinama.
I svi su je znali, svima nam se uvukla pod kožu i u srce i
tada smo joj dali ime Spomenka 
Slagala se sa svima na dvije, tri il četiri noge,
na točkovima il bez njih,
ma šta da vam pričam, 
dobra duša Azila.

U jednom periodu njenog života sve se posložilo na svoje mjesto,
zvijezde su joj se naklonile,
mjesec joj je obasajo put taman do srca jedne prekrasne gospođe 
I Spomenka je otišla kući 

Sjećam se dobro te provjere udomljenja,
baka baš onako kao starica iz bajke,  
pozvala nas je u kuću da vidimo gdje njena Đina spava.
Kaže ime Spomenka joj baš i nije stajalo pa ju je zvala moja Đina.
Ne samo Đina nego baš moja Đina 
Ooo kakva je to ljubav bila!
Posvuda su išle skupa, kao sjena Petra Pana pratile su jedna drugu i uživale u svakom trenutku.
Njena Đina je imala sve na svijetu, svoj krevetić, topli ručak, posebno mjesto u srcu, a baka...ona je imala samo svoju Đinu...
Jednog dana sve je to nestalo,
nije više bilo ni kreveta, ni doma

Niti one dobre bake...

I Đina nam se vratila u Azil...

Sjeća se ona , posebno danas svoje bake,
pita se na kakvom li je boljem mjestu i gleda li ju od gore.
Proljeće ju najčešće na nju sjeti, skupa su sadile cvijeće, radile po dvorištu, uživale na zraku, popile kavicu pa sutra sve to ponovile.
Nedjeljom joj je posebno teško, nedjelje su bile njihove, tada su skupa i ručak kuhale i kolač bi napravile, a našao bi se komadić i za Đinu 
Sve nekako puhne, nasloni glavu, zažmiri i mašta...
Zna da ju sa oblaka čuva netko njen...

A znamo i mi da nas čuvaju oni koji su sada iza duge,
oni koji utječu na sve naše vremenske prognoze.
Kada zazivamo kišu da nam brže procvate ringlov u medicinskom 
ili da nam sunce obajsa Povratk Otpisanih.
Pa čak im ne moramo niti neke posebne molbe uputiti,
oni sve znaju unaprijed, 
proveli su godine i godine s nama,
znaju nam planove i znaju nas u dušu,
sve naše želje i tajne,
jer oni su naši anđeli...
Danas su mi posebno u mislima,
pomute mi se oči, možda i razum
pa mi se na kraju prvog dvorišta pričinjava Montana,
kod staraca Kristina veselo laje, Buco lagano poskakuje, Astor i Danka se smiješe, Palmina se vraća iz šetnje, a Princ ganja lopticu duž čitavog medicinskog..
Pričine mi se i mnogi drugi, pa skupa s njima prođem kroz još jedan dan, sigurna u to da će sve napraviti da opet sreća bude na našoj strani. 
i shvaćam da su oduvijek i zauvijek tu, tu u našem srcu 

 


Reći ćemo da je danas dan Prvi.

Prvi put je digla uši, 
više nisu submisivno zaljepljene za glavu.
Rep je bio visoko prvi puta i razmahivao sreću.
Trčala je slobodna, opuštena s osmjehom od uha do uha i jezikom do poda, prvi puta, naravno.
A poznamo se mjesec dana i živi s nama (privremeno naravski!) dva tjedna.
Još uvijek ne mogu prići dovoljno blizu, a da ostane opuštena i da se ne baci na leđa.
Pomirila sam se s tim da neću imati dovoljno dobru fotku za predstavljanje...
Ili možda jednostavno tolika ljepota ne stane u jedan kadar 
bezveznog mobitela 


Evo ga! Ustao iz mrtvih!! 

Lemon, donjograđanin 

Pas kojeg smo prije tri dana dovezle u Azil pod visokom temperaturom, vrlo brzo mu je dijagnosticirana piroplazmoza (krpeljska groznica)
dva dana smo đeđale uz njega na infuziji
iiii evoo gaaa,
na nogama jeee!  

Još malo i šarmirat će sve redom,
a za početak bismo rado da se netko od vas javi u naš inbox sa željom da se pokumi s njim 
Znači Lemon traži kumu il kuma
pa hajde, budite ta srećonoša 
koja će navijati za njega! 


Ksenija je imala sreću
pa je naša volonterka stala autom baš tamo
i skrenula pogled prema kanalu. 

tko zna koliko je Ksenija tamo čekala?
tko zna koga je Ksenija tamo čekala?

ucrvana, polomljena, uplašena...
mjesecima je bilo upitno hoće li preživjeti.
mjesecima smo pokušavale zadobiti njeno povjerenje!
tko zna, možda je to baš zbog toga kad je i kako nađena na ulici.
u našim prvim susretima, ne zna se tko se koga više bojao:
Ksenija mene ili ja Ksenije 

kroz vrijeme koje smo provele zajedno,
prvo smo se izbjegavale, pa tolerirale...
pa zavoljele.

skužila sam zašto smo imale odnos "na daljinu" 
Ksenija ne poklanja povjerenje dok ne skuži da ga nećeš iznevjeriti!
i posebna je ta ljubav,
pogotovo ona koja se rodila nakon što smo zajedno srušile zidove nepovjerenja 

Ksenija je rođena 2016. godine,
a ni sanjala tada nije da će jednog dana biti
jedna od onih pasa kojima je Azil postao dom.
i bit će jedini dom koji će poznavati jako dugo.
dok ne dođe osoba koja će vidjeti dalje od toga 
da je pas sa posebnim potrebama,
osoba koja će prepoznati njeno ogromno srce
koje voli najjače na svijetu!

ne brinite, nije Ksenija sama 
ima ona nas, koji ju volimo najviše, a ima i kume i kuma
Iva Štefančić, Mirna Jurković , Vlatka Jibai i Jure Šiljeg

zbog kojih su joj azilski dani lakši 

 

Mislim da niti jedna fotka ne opisuje našu Nikoletu kao ova! 
Znači taj pas, pardon, ta psica
je jedno od najpozitivnijih bića koje sam ikad upoznala! 

To kad vas ona vidi pa to je radost na N-tu, puse lete na sve strane
i nije da ona ljudi samo ljude,
ma ona vam kako koji novi pas dođe u Azil pa ona vam ih izljubi sve od glave do pete 
Savršena bi bila za rehabilitaciju drugih pasa
pa možda ako netko ima psa koji se teže snalazi u kerećem društvu, a žljeli biste i možete pružiti dom još jednom psu,
mislim da bi ona bila najbolja moguća učiteljica i podrška!
I da nikada u životu ne biste požalili zbog svog izbora!

Igrala bi se non stop al onak lijepo, nježno! jako lijepo čita raspoloženja i tuđe potrebe i zato njena blizina baš ozdravljuje.

Rođena je 2018., znači pilence 
Kume su joj Sonja Jaman i Tatjana Tanja Kovačević 
a ja sam nestrpljiva da se javite u inbox poželite li uživo upoznati Nikoletu 
Dodat ću u komentare još koju sliku pa da vidite kako ta unutarnja ljepota 
se vidi i na van 

 

Nikad, al ozbiljno, nikad nisam pronašla te oči boje meda
dok nisam u Azil stigla 

Ovo je Tonkec (brat Darkecov  )
i Tonkec ima oči boje meda 

I znam da svi Ekatarinini fanovi sad vrte taj Firčijev bubanj u glavi i samo da znate, da EKV najsjajnije zvuče u šumi ispod Azila, jer tamo je deo slobode  

Moj Tonkec.
Stidljiv i nenametljiv. Većinu vremena apsolutno nevidljiv.
Pas kojem biste bili čitav svijet,
pas kojem biste bili sloboda.

Pas kojeg trebate zaslužiti. Pas kojeg samo posebni znaju prepoznati.

Tonkec je mlad, jako mlad pas (al se kladim da dušu nosi neku stogodišnju u sebi!) rođen je 2018., odrastao u Azilu i nikad, al nikad u život nije učinio neki eksces u Azilu, prema svima jako drag
i strpljiv.
 

 

Velika beba  Et, tako najbolje mogu opisati Lunu u dvije riječi 
A kad bih proširivala na cijelu rečenicu rekla bih:
Luna je savršen pas, jedna od onih koji se cijeli život pamte, jedna od onih čiju sliku tetoviraš na kožu da zauvijek ostane s tobom.
Eto, takva je naša Luna.

Ona je plaha, ona je nježna, ona je onak malkoc smotana 
Taman onako svega na taman da se zaljubiš ko budala!
Čim joj se obratiš lijepim tonom baca se pred tebe
puna nade da ćeš ju stvarno jednom nekud i odvesti 

Luna se rodila sto posto u ribi il raku, bilo je to 2016. što znači da je mlada
i da je čitav život pred njom.
Ja se nadam da neće biti ko do sad - dvorište iz kojeg nikad nije izašla sve dok nisu ošli kao negdje trbuhom za kruhom
a nju ostavili.
Pa onda nešto veće ograde u Azilu
a ona tolko divna..i nezasluženo čitav život zatvorena.
A po mjesecu dobila ime...

Pozivam vas samo u šetnju, evo, mislim da će biti dovoljna za odluku, za iskru, za ljubav.

Toliko dobrote, ljudi moji!, u psu koji je prošao toliko toga ružnog...

Dragi moji ljudi upoznajte Legicu, 
Seju i Buraza (brata joj i sestru jel  ) ste već upoznali,
njih troje su onih troje sirotanovića izbačenih u Nemetinu ljetos pa su Seji skoro izbili oko vrle nam komšije i svaku šerpu s vodom i hranom redovito prevrtali, to im je bio svojevrsni hobi.
dok ih konačno nismo sve uspjeli dovesti u Azil. 
Toliko toga se ružnog tim psima izdogađalo a svo troje su sama koncentracija dobrote!
Bude mi krivo, kužiš, dođe mi da su uspjeli bar jednom pokazati zube, al nisu,
ona spusti uhice, glavu i prilazi polako, tiho,
i ljubi najnježnije na svijetu.
Toliko je privržena da je možeš šetat bez povodca,
traži zaklon, mirnu luku, nekog da ju voli i da konačno brine o njoj kako je zaslužila! 
Najljepše!
Malena je Legica, oko 12, 13kg, vižlasta i nježna kao pahulja. Kad je upoznaš dobiješ takvu želju zaštiti je od svih zala ovog svijeta...

Pliz javite se ako joj možete pokloniti ljubav, ništa manje od toga joj ne tražimo!


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.