Divljica je pas koja nikada, ali baš nikada,
nije nikomu dozvolila da je pomazi.
Metar. Da, to je najbliže što će priči i to samo ak vas prepozna kao nekoga tko je svaki dan u Azilu i ko je dobar samo za to da ti očisti, da ti hranu i otvori vrata boxa da možeš u ispust ili u šetnju.
I ona je jedna od onih koji će Azil zauvijek prepoznavati kao svoj jedini dom. A obzirom da živi zajedno sa Lajem koji je azilski senior (zatečen u Azilu 2007.) i Filipom (koja ima vrlo sličan karakter ovom Divljicinom) izgledno je da će imati i svoju familiju za zauvijek baš tu. U Azilu.

Divljica je rođena 2008. došla je u Azil kao štene. Odrastajući nikada nije bila konfliktna sa drugim psima, zapravo je to jedino društvo koje joj odgovara. Mislim, nije Divljica glupa, pročitala je ljudski rod u sekundi. 
U šetnje ide bez problema, ali bez povodca. Vjerno prati Laja i Filipu i zajedno s onim tko ih šeće vrati se u Azil bez problema. Naučili smo funkcionirati mehanički, sve je skužila, sve zna. Jedina utjeha jest da će ostariti u ipak najljepšem Azilu u Hrvatskoj u kojem joj dozvoljavamo da bude ono što je istovremeno ne zapostavljajući njene potrebe. A one definitivno nisu niti su ikad bile dodir ljudske ruke.


Da Azil ima svoju zastavu i tvoja bi boja srećo bila na njoj.
Zapravo zadužila si sve te boje jer si prije njih stigla u Azil.

Upoznala sam te 2007. One jeseni kad život je dobio ograde, one kojima je i Azil bio opasan,
one koje sam i zbog tebe poželjela pomaknuti.
Najdalje što sam došla s tim jesu šetnje na koje si pristala, isključivo u društvu svojih cimerica i cimera,
isključivo bez ikakvog fizičkog kontakta (bila si jasna odmah u startu da se dirati nikada nećemo!)
al prizor u kojemu konačno upoznaješ Dravu (rijeku od koje živi grad (tvoj grad) koji te odavno napustio),
njuškaš zelenu (i dodaješ je na moju zastavu), zaljubljuješ se u pijesak i ono njegovo golicanje između jastučića (pa znaš poželim sad gurnuti prste u njega i znati da barem tako sam te mazila),
i horizonti su barem malkoc dalji,
nije ni to neki pogled,
al najdalji je do kojeg je tvoje oko došlo
(pa ti poželim prepričati šta i tko sve živi tamo još dalje od toga)
i onda vrijeme (isto ono koje ne štedi godinama ni tebe ni mene) prekine čaroliju...
...i krenemo se vraćati gore.
To "gore" u Azilu je.
I ti skupa sa svima njima uđeš nazad, a jedina nemaš povodac i jedina bi mogla otići,
pobjeći,
ozelenit, zadravit, zapjeskarit svoj život onolko dok TI ne kažeš da je dosta!
Al ne, ti samo uđeš unutra.
I to je tren kad pukne mi srce.
Jer Azil jest, i zauvijek će ostati
tvoj jedini dom.


A što Peri reći, zašto još nije udomljen...?
Zato što oni pravi nisu ni znali da postoji?

E pa krajnje je vrijeme da se upoznaju! 

Ljepotanović bez mane.
Takav je Pero 
Sluša svaku, baš svaku izgovorenu riječ,
makar bio gladan kao vuk, pristojan je i čeka svoj red.
Obožava svoje prijatelje, tješi ih kada su tužni, razigrava ih i predvodi, 
išli u šetnju, u ispust ili maziti se 
Srednjeg je rasta, ali bez problema bi stao u svako krilo 
Šeće i sa djecom, drugim riječima, rado bi i klince u svojoj familiji imao.
Uvijek pozira za fotkanje, 
nažalost,
oproštajne iz Azila i one sretnog udomljenja, njegovog, još uvijek nedostaju.
Nedostaju nam i ljudi uz koje bi se smješio,
onako kao nikada do sada...
Punog srca...

Pero je rođen 2010., veliku većinu godina proveo je u Azilu, a prethodno životno iskustvo stekao je na ulici.
Prilagodio bi se na bolji standard, 
čeka još samo da ga netko ponudi 

 


Filipa je jedna od onih pasa za koje nisam sigurna je li Azil ikada bio pravo riješenje,
ili je samo još jedna trauma u nizu
koje joj je život velikodušno ispoklanjao.

Dugo se samo preko ograde dala pomaziti,
da bude sigurna
da ta ista ruka ne može nikakvo zlo napraviti.
Već neko vrijeme ruke volontera one su u koje polako vraćaju nadu,
trudimo se.
Krenula je u redovite šetnje, i ako ste dobri,
i ako vam to baš, baš pročita s lica
možda i iz vaše ruke dođe uzeti gricu.

A do onda ruke volontera biti će te koje će se i dalje truditi da Azil bude dostojan dom Filipin,
i psima kao što je Filipa,
razočarnih u ljude.

Rodila se 2005. godine


Živa voda od psa. 
To je jedan od onih pasa kojima treba posvetiti pažnju i nekima je bio preveliki izazov, ali to samo znači da njegovi ljudi nisu još naišli. 
Nema taj mira ni sekunde.
Ma dijagnoza mu je jasna kao dan...loptomanija...
nek je okruglo, nek se kotrlja, nek je mekano i pažnja je usmjerena. Loptica je njegova opsesija, odmah iza plivanja. Plivanje je nešto što je usavršio, a skokove u vodu vježba kad za to ima priliku. Dođite i pružite mu priliku. 

Tiki je rođen 2007., i ima jednu manu - ne podnosi društvo drugih pasa! 
ALI! je zato jedan od najdražih azilanata za šetnje 
U boxu vječito hiperaktivan a u šetnji miran i poslušan! OBOŽAVA loptice, kupanjac u Dravi i dobre ljude! 
Ako ste nešto od navedenoga možda vam damo da udomite Tikija 


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.