Zovu me Crna. 
A dobro ajd – nekad se odazovem, al nekad i ne 
Nekad im priđem, al nekad i ne. 
I ne, nisam luda (mada ponekad želim samoću ). 
Živim s Montanom, to vam je moja naajbolja prijateljica. 
Ona me uvijek brani, i što je najvažnije – izgleda ko da me uvijek može obraniti (ona vam je sa šar-planine).
Zato se ja ne mrdam odnje. 
Jednom me vodila u šumu u šetnju, pored neke rijeke, doduše ne daleko baš, načula sam od volontera da se ta voda Rava zove il tako nešto. 
Čak sam se i pogubit mal uspjela, al zato sam se u Ravi okupala, sama samcata! 
Aha!
Vidla sam i žabe, s njima malkoc porazgovarala o vremenu i životnim prilikama uz Ravu, Otračala one dosade od Laja, Filipe i Divljakušice (uh, to su nam prvi komšije u Azilu), ošacala onog nekog kera što se skito dolje po šumi (i nije nešt, ipak mi je Velibor mrak), I vratila se gore, u Azil da moja Montana ne brine. 
I tak, eto nije svaki dan baš sve crno.

Crna je rođena 2008., i jako je plahe naravi. Vezala se uz Montanu i ide samo tamo gdje ide i Montana. Bilo bi lijepo kada bi našla dom u kojemu već živi jedan pas, zapravo samo u takvu obitelj bi rado otišla 


Zar uopće trebam išta pisati, zar vam nije odmah sve jasno čim se ona zove Milica?  

I jest, tako je, zove se Milica jer je jako milena i jer smo mi svi u Azilu pomalo zaljubljeni u nju,
a sad je red I na vas, nemate se šta više otimati 
Kad upoznajete Milicu prvo se upoznajete s nježnošću kojom zrači i otapa sve pred sobom,
onako pomalo povučena ko proljetni neven tek stasao na prvom suncu
al svejedno uporan da raste i voli nebo!
Onda se upoznajete s odanošću koja je ona posebna pseća vrsta vjernosti,
ona od koje se svaki čovjek konačno osjeća kao dobar čovjek vrijedan nečije pažnje i ljubavi.
Onda osjetite kako i vi volite i znate vratiti jednakom mjerom jer 
samo taj odnos psa i čovjeka ne trpi nikakve usporedbe (pa ni pjesničke) jer on je uistinu ogoljen do samog i čistog voljenja 
I to je trenutak kada ste upoznali i Milicino srce.

A onda upoznate i Milicin apetit  i primjetite (tek onda) kako je ona pas srednjeg rasta, s malom bijelom strelicom ispod vrata koja ukazuje na grudi I veliko srce u njima!
Rođena je 2011. i sa drugim psima, pogotovo muškim se izvrsno slaže.
Živi u Azilu i sramežljivo pristaje da i ona vas upozna! 


Zlatka je seniorka Azila. 
I nije neka titula, jel da? 
Obzirom da već svi, vjerojatno, imate na zidu maleni komadićak našega Azila, 
odnosno dugogodišnjih življenja u njemu, 
a Zlatka nije pozirala za taj kalendar jer mu je samo 12 stranica, znate da smo na naše seniore 
(one koji su nas u Azilu dočekali 2007. i još uvijek u njemu žive) posebno osjetljivi. 

Zlatka je rođena 2006., jako je plahe naravi i izbjegla je (kolko je mogla) valjda sve fajtove u Azil-gradu iliti vrlo je miroljubiva  

Ali i nepovjerljiva 

Nakon godina i godina upoznavanja s nama još uvijek u potpunosti nije naviknuta na ljude. Gužva joj je izuzetno stresna ali uz dobru volju (i ne preveliku familiju  ) Zlatka bi (sigurna sam u to!) uspjela adaptirati se. Savršeni uvjeti za nju bili bi mir i puno ljubavi i pažnje.


Laj je rođen 2004. godine.
U ovima, dosad proživljenima, izmjenjivali su se manje više isti kadrovi, oni azilski.

Bez obzira na očekivanu monotoniju tih dana, 
Laj svakodnevicu intenzivno doživljava i uporno ju prepričava.
Uvijek ima nešto za reći 

Inače je teritorijalan pas, pa imate li ogromno imanje za koje treba budno oko Lajevo, brzo biste se dogovorili s njim da ode s vama 
Od drugih pasa tolerira samo manje cure.
Voli papati, trenutno ima 20kg, ali ako ga ne kontrolirate, lako će doći do 30 
Srednjeg je rasta, naučen na šetnju sa hamićem i flexi povodcem 


je definitivno jedna od legendi Azil-grada,
samo što ta legendarnost proizlazi iz činjenice da Azil-grad Minka nikada neće napustiti... 
A krenulo je tako što smo se upoznali s njom 2011. Te godine je rođena ispod jednog balkona u selu nedaleko Osijeka od majke Magdalene zajedno sa još 7 braće i sestara. U to vrijeme nismo imali 
adekvatan smještaj u Azilu za mladu majku i njenu djecu pa smo ih svakodnevno obilazili i hranili. Nakon mjesev dana doveli smo ih sve u Azil, Magdalena je uskoro udomljena ali su djeca ostala rasteći u Azilu.
Neki od Minkinih braće i sestara bili su socijalizirani s nama od samoga početka ali Minka nikada. Od kad je došla izbjegavala je ljudski dodir, zavlačila se pod kućicu, iza kućice, bježala gdje god bi stigla čim bi vidjela da joj prilazi netko na 2 noge.
I evo nekoliko godina kasnije i dalje pomaziti je se može samo preko ograde (ono kad gurneš prst i umreš od sreće jer ga je došla ponjušiti pa malkoc još stigneš preći joj preko njuške  )
u šetnje ide (naučila je ipak da postoje i dobre stvari u životu!), naravno bez povodca i bez ikakve interakcije s onim tko ju zapravo vodi u šetnju. 
Ako ćemo iskreno, ona ne ide za nama šetati nego za svojim cimerom, s njim se jednako tako i vrati u svoj box. 
I tako provodi dane, očekujući šetnje i ručak.
I da, nećete nikada moći odvesti je svojoj kući,
ali uvijek ćete moći doći i pružiti joj ono što najviše voli u životu,
obno što barem na tih sat vremena izgleda kao život - šetnju.


Moram ti priznati (al moram paziti da me drugi psi ne čuju  ) jedna si od najljepših koje sam u životu svom vidjela! 
Sjećam se da sam to shvatila nakon već par godina našega poznanstva,
i sjećam se tog trena ko danas - izlazila si iz Azila,
brzo protrčala kraj mene (da te nedajbože ne bih stigla dotaknuti  ) i izletila na cestu, onu uz Prvo dvorište, onu koju šetnicom zovemo i zasjala 
(znam da ćeš sad reći da foliram i da sam to izmislila al živa istina je!  )
zasjalo je i sunce u zenitu i ti.
Odonda kad god te pogledam uhvatim bar malu zraku sunca
za ponijet kući,
onu koja zna ugrijat kad najhladnije je.

A znamo se od 2007., i svejedno dan danas ne poznajem toplinu tvog tijela,
ni ti ne poznaješ dodir moje ruke.

jesi li ikada u životu svome, Karolina, upoznala ičiju ruku?
Strah mi zapravo odgovora na to pitanje.

Ne moraš ga dati. Najveća ljepota prijateljstva jesu prešutna razumijevanja. Po tome znaš čija si i tko te poznaje.
A ja itekako znam čija si.
I čija ćeš zauvijek ostati.


Divljica je pas koja nikada, ali baš nikada,
nije nikomu dozvolila da je pomazi.
Metar. Da, to je najbliže što će priči i to samo ak vas prepozna kao nekoga tko je svaki dan u Azilu i ko je dobar samo za to da ti očisti, da ti hranu i otvori vrata boxa da možeš u ispust ili u šetnju.
I ona je jedna od onih koji će Azil zauvijek prepoznavati kao svoj jedini dom. A obzirom da živi zajedno sa Lajem koji je azilski senior (zatečen u Azilu 2007.) i Filipom (koja ima vrlo sličan karakter ovom Divljicinom) izgledno je da će imati i svoju familiju za zauvijek baš tu. U Azilu.

Divljica je rođena 2008. došla je u Azil kao štene. Odrastajući nikada nije bila konfliktna sa drugim psima, zapravo je to jedino društvo koje joj odgovara. Mislim, nije Divljica glupa, pročitala je ljudski rod u sekundi. 
U šetnje ide bez problema, ali bez povodca. Vjerno prati Laja i Filipu i zajedno s onim tko ih šeće vrati se u Azil bez problema. Naučili smo funkcionirati mehanički, sve je skužila, sve zna. Jedina utjeha jest da će ostariti u ipak najljepšem Azilu u Hrvatskoj u kojem joj dozvoljavamo da bude ono što je istovremeno ne zapostavljajući njene potrebe. A one definitivno nisu niti su ikad bile dodir ljudske ruke.


Da Azil ima svoju zastavu i tvoja bi boja srećo bila na njoj.
Zapravo zadužila si sve te boje jer si prije njih stigla u Azil.

Upoznala sam te 2007. One jeseni kad život je dobio ograde, one kojima je i Azil bio opasan,
one koje sam i zbog tebe poželjela pomaknuti.
Najdalje što sam došla s tim jesu šetnje na koje si pristala, isključivo u društvu svojih cimerica i cimera,
isključivo bez ikakvog fizičkog kontakta (bila si jasna odmah u startu da se dirati nikada nećemo!)
al prizor u kojemu konačno upoznaješ Dravu (rijeku od koje živi grad (tvoj grad) koji te odavno napustio),
njuškaš zelenu (i dodaješ je na moju zastavu), zaljubljuješ se u pijesak i ono njegovo golicanje između jastučića (pa znaš poželim sad gurnuti prste u njega i znati da barem tako sam te mazila),
i horizonti su barem malkoc dalji,
nije ni to neki pogled,
al najdalji je do kojeg je tvoje oko došlo
(pa ti poželim prepričati šta i tko sve živi tamo još dalje od toga)
i onda vrijeme (isto ono koje ne štedi godinama ni tebe ni mene) prekine čaroliju...
...i krenemo se vraćati gore.
To "gore" u Azilu je.
I ti skupa sa svima njima uđeš nazad, a jedina nemaš povodac i jedina bi mogla otići,
pobjeći,
ozelenit, zadravit, zapjeskarit svoj život onolko dok TI ne kažeš da je dosta!
Al ne, ti samo uđeš unutra.
I to je tren kad pukne mi srce.
Jer Azil jest, i zauvijek će ostati
tvoj jedini dom.


A što Peri reći, zašto još nije udomljen...?
Zato što oni pravi nisu ni znali da postoji?

E pa krajnje je vrijeme da se upoznaju! 

Ljepotanović bez mane.
Takav je Pero 
Sluša svaku, baš svaku izgovorenu riječ,
makar bio gladan kao vuk, pristojan je i čeka svoj red.
Obožava svoje prijatelje, tješi ih kada su tužni, razigrava ih i predvodi, 
išli u šetnju, u ispust ili maziti se 
Srednjeg je rasta, ali bez problema bi stao u svako krilo 
Šeće i sa djecom, drugim riječima, rado bi i klince u svojoj familiji imao.
Uvijek pozira za fotkanje, 
nažalost,
oproštajne iz Azila i one sretnog udomljenja, njegovog, još uvijek nedostaju.
Nedostaju nam i ljudi uz koje bi se smješio,
onako kao nikada do sada...
Punog srca...

Pero je rođen 2010., veliku većinu godina proveo je u Azilu, a prethodno životno iskustvo stekao je na ulici.
Prilagodio bi se na bolji standard, 
čeka još samo da ga netko ponudi 

 


Filipa je jedna od onih pasa za koje nisam sigurna je li Azil ikada bio pravo riješenje,
ili je samo još jedna trauma u nizu
koje joj je život velikodušno ispoklanjao.

Dugo se samo preko ograde dala pomaziti,
da bude sigurna
da ta ista ruka ne može nikakvo zlo napraviti.
Već neko vrijeme ruke volontera one su u koje polako vraćaju nadu,
trudimo se.
Krenula je u redovite šetnje, i ako ste dobri,
i ako vam to baš, baš pročita s lica
možda i iz vaše ruke dođe uzeti gricu.

A do onda ruke volontera biti će te koje će se i dalje truditi da Azil bude dostojan dom Filipin,
i psima kao što je Filipa,
razočarnih u ljude.

Rodila se 2005. godine


Živa voda od psa. 
To je jedan od onih pasa kojima treba posvetiti pažnju i nekima je bio preveliki izazov, ali to samo znači da njegovi ljudi nisu još naišli. 
Nema taj mira ni sekunde.
Ma dijagnoza mu je jasna kao dan...loptomanija...
nek je okruglo, nek se kotrlja, nek je mekano i pažnja je usmjerena. Loptica je njegova opsesija, odmah iza plivanja. Plivanje je nešto što je usavršio, a skokove u vodu vježba kad za to ima priliku. Dođite i pružite mu priliku. 

Tiki je rođen 2007., i ima jednu manu - ne podnosi društvo drugih pasa! 
ALI! je zato jedan od najdražih azilanata za šetnje 
U boxu vječito hiperaktivan a u šetnji miran i poslušan! OBOŽAVA loptice, kupanjac u Dravi i dobre ljude! 
Ako ste nešto od navedenoga možda vam damo da udomite Tikija 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.