Zar uopće trebam išta pisati, zar vam nije odmah sve jasno čim se ona zove Milica?  

I jest, tako je, zove se Milica jer je jako milena i jer smo mi svi u Azilu pomalo zaljubljeni u nju,
a sad je red I na vas, nemate se šta više otimati 
Kad upoznajete Milicu prvo se upoznajete s nježnošću kojom zrači i otapa sve pred sobom,
onako pomalo povučena ko proljetni neven tek stasao na prvom suncu
al svejedno uporan da raste i voli nebo!
Onda se upoznajete s odanošću koja je ona posebna pseća vrsta vjernosti,
ona od koje se svaki čovjek konačno osjeća kao dobar čovjek vrijedan nečije pažnje i ljubavi.
Onda osjetite kako i vi volite i znate vratiti jednakom mjerom jer 
samo taj odnos psa i čovjeka ne trpi nikakve usporedbe (pa ni pjesničke) jer on je uistinu ogoljen do samog i čistog voljenja 
I to je trenutak kada ste upoznali i Milicino srce.

A onda upoznate i Milicin apetit  i primjetite (tek onda) kako je ona pas srednjeg rasta, s malom bijelom strelicom ispod vrata koja ukazuje na grudi I veliko srce u njima!
Rođena je 2011. i sa drugim psima, pogotovo muškim se izvrsno slaže.
Živi u Azilu i sramežljivo pristaje da i ona vas upozna! 


je definitivno jedna od legendi Azil-grada,
samo što ta legendarnost proizlazi iz činjenice da Azil-grad Minka nikada neće napustiti... 
A krenulo je tako što smo se upoznali s njom 2011. Te godine je rođena ispod jednog balkona u selu nedaleko Osijeka od majke Magdalene zajedno sa još 7 braće i sestara. U to vrijeme nismo imali 
adekvatan smještaj u Azilu za mladu majku i njenu djecu pa smo ih svakodnevno obilazili i hranili. Nakon mjesev dana doveli smo ih sve u Azil, Magdalena je uskoro udomljena ali su djeca ostala rasteći u Azilu.
Neki od Minkinih braće i sestara bili su socijalizirani s nama od samoga početka ali Minka nikada. Od kad je došla izbjegavala je ljudski dodir, zavlačila se pod kućicu, iza kućice, bježala gdje god bi stigla čim bi vidjela da joj prilazi netko na 2 noge.
I evo nekoliko godina kasnije i dalje pomaziti je se može samo preko ograde (ono kad gurneš prst i umreš od sreće jer ga je došla ponjušiti pa malkoc još stigneš preći joj preko njuške  )
u šetnje ide (naučila je ipak da postoje i dobre stvari u životu!), naravno bez povodca i bez ikakve interakcije s onim tko ju zapravo vodi u šetnju. 
Ako ćemo iskreno, ona ne ide za nama šetati nego za svojim cimerom, s njim se jednako tako i vrati u svoj box. 
I tako provodi dane, očekujući šetnje i ručak.
I da, nećete nikada moći odvesti je svojoj kući,
ali uvijek ćete moći doći i pružiti joj ono što najviše voli u životu,
obno što barem na tih sat vremena izgleda kao život - šetnju.


Moram ti priznati (al moram paziti da me drugi psi ne čuju  ) jedna si od najljepših koje sam u životu svom vidjela! 
Sjećam se da sam to shvatila nakon već par godina našega poznanstva,
i sjećam se tog trena ko danas - izlazila si iz Azila,
brzo protrčala kraj mene (da te nedajbože ne bih stigla dotaknuti  ) i izletila na cestu, onu uz Prvo dvorište, onu koju šetnicom zovemo i zasjala 
(znam da ćeš sad reći da foliram i da sam to izmislila al živa istina je!  )
zasjalo je i sunce u zenitu i ti.
Odonda kad god te pogledam uhvatim bar malu zraku sunca
za ponijet kući,
onu koja zna ugrijat kad najhladnije je.

A znamo se od 2007., i svejedno dan danas ne poznajem toplinu tvog tijela,
ni ti ne poznaješ dodir moje ruke.

jesi li ikada u životu svome, Karolina, upoznala ičiju ruku?
Strah mi zapravo odgovora na to pitanje.

Ne moraš ga dati. Najveća ljepota prijateljstva jesu prešutna razumijevanja. Po tome znaš čija si i tko te poznaje.
A ja itekako znam čija si.
I čija ćeš zauvijek ostati.


Filipa je jedna od onih pasa za koje nisam sigurna je li Azil ikada bio pravo riješenje,
ili je samo još jedna trauma u nizu
koje joj je život velikodušno ispoklanjao.

Dugo se samo preko ograde dala pomaziti,
da bude sigurna
da ta ista ruka ne može nikakvo zlo napraviti.
Već neko vrijeme ruke volontera one su u koje polako vraćaju nadu,
trudimo se.
Krenula je u redovite šetnje, i ako ste dobri,
i ako vam to baš, baš pročita s lica
možda i iz vaše ruke dođe uzeti gricu.

A do onda ruke volontera biti će te koje će se i dalje truditi da Azil bude dostojan dom Filipin,
i psima kao što je Filipa,
razočarnih u ljude.

Rodila se 2005. godine


Živa voda od psa. 
To je jedan od onih pasa kojima treba posvetiti pažnju i nekima je bio preveliki izazov, ali to samo znači da njegovi ljudi nisu još naišli. 
Nema taj mira ni sekunde.
Ma dijagnoza mu je jasna kao dan...loptomanija...
nek je okruglo, nek se kotrlja, nek je mekano i pažnja je usmjerena. Loptica je njegova opsesija, odmah iza plivanja. Plivanje je nešto što je usavršio, a skokove u vodu vježba kad za to ima priliku. Dođite i pružite mu priliku. 

Tiki je rođen 2007., i ima jednu manu - ne podnosi društvo drugih pasa! 
ALI! je zato jedan od najdražih azilanata za šetnje 
U boxu vječito hiperaktivan a u šetnji miran i poslušan! OBOŽAVA loptice, kupanjac u Dravi i dobre ljude! 
Ako ste nešto od navedenoga možda vam damo da udomite Tikija 


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.