Plaho biće s prekrasnim očima koje se boji ljudi. No, kako se u zadnje vrijeme Maša (njezina cimerica) počela ponašati živahnije i družiti s ljudima, vidjela je Wendy da to i nije tako loše. Sada Wendy zna prići, no samo nekad. Nije ona kao njezina seka Wanda (također cimerica) koja bi se stalno igrala i mazila. Wendy je tipičan primjer da se nesocijalizirani psi mogu socijalizirati... polako, ali isplati se. Izgleda da joj je trebalo samo malo više vremena. 

Rođena '11


Njen je život kad je bila mala zamjenjen za 50 kuna. Osoba koja ju je kupila zatvorila ju je u ozidano dvorište koje je manje od bilo kojeg boksa u azilu.

Tako je živjela 2 godine bez spoznaje da postoji svijet izvan zidova.

Nakon te 2 godine je odlučeno da će ju uspavati. Sabina je uz pomoć ljudskih prijatelja pobjegla u azil. Otvoreni prostor je bio predivan.

Počela je trčati i još uvijek trči. Vija sjene i lišće i ostavlja bez daha koliko života živi.

Sabina je rođena 2006.i (ne)ljudi zbog kojih je završila u Azilu su joj poklonili za rastanak takvu traumu da se i dandanas boji života izvan ograda!


Zovu me Crna. A dobro ajd – nekad se odazovem, al nekad i ne 
Nekad im priđem, al nekad i ne. I ne, nisam luda (mada ponekad želim samoću wink ).
Živim s Montanom, to vam je moja naajbolja prijateljica.
Ona me uvijek brani, i što je najvažnije – izgleda ko da me uvijek može obraniti (ona vam je sa šar-planine).
Zato se ja ne mrdam od nje.
Jednom me vodila u šumu u šetnju, pored neke rijeke, doduše ne daleko baš, načula sam od volontera da se ta voda Rava zove il tako nešto. Čak sam se i pogubit mal uspjela, al zato sam se u Ravi okupala, sama samcata! Aha!
Vidila sam i žabe, s njima malkoc porazgovarala o vremenu i životnim prilikama uz Ravu,
Otračala one dosade od Laja, Filipe i Divljakušice (uh, to su nam prvi komšije u Azilu), ošacala onog nekog kera što se skito dolje po šumi (i nije nešt, ipak mi je Velibor mrak),
I vratila se gore, u Azil da moja Montana ne brine.
I tak, eto nije svaki dan baš sve crno.

Crna je rođena 2008., i jako je plahe naravi. Vezala se uz Montanu i ide samo tamo gdje ide i Montana. Bilo bi lijepo kada bi našla dom u kojemu već živi jedan pas, zapravo samo u takvu obitelj bi rado otišla smile


Milica je plaha i privržena ljepotica.

Svaki dan se začudi što je to s ljudima i zašto ju nitko ne želi kraj sebe.

A sve bi dala samo da ima obitelj koja će ju voljeti, paziti i maziti...

Milica je rođena 2011. i obzirom da je u Azil stigla kao štene, njeni udomitelji morali bi imati strpljenja za period prilagodbe na sve ono što nikada nije vidjela u svom životu. Sa ostalim psima je ok, i voli puno papati wink


Zlatka 
je seniorka Azila. 
I nije neka titula, jel da? 
Obzirom da već svi, vjerojatno, imate na zidu maleni komadićak našega Azila, 
odnosno dugogodišnjih življenja u njemu, 
a Zlatka nije pozirala za taj kalendar jer mu je samo 12 stranica, znate da smo na naše seniore 
(one koji su nas u Azilu dočekali 2007. i još uvijek u njemu žive) posebno osjetljivi. 

Zlatka je rođena 2008.


Pomislio bi netko da je Laj neki lajavac. 
Ma nije, samo se tako češlja wink
To je mladac u duši spreman na šetnju dok si rekao keks. 
Ne vjerujete mi? Provjerite sami. 
Isto tako bi bio spreman uskočiti u autu, dam u kažete da ga vodite kući wink
Laj je rođen 2004., i jako je teritorijalan pas pa imate li ogromno imanje za koje treba budno oko Lajevo, brzo biste se dogovorili s njim da ode s vama wink
Od drugih pasa tolerira samo manje cure.



Minka je definitivno jedna od legendi Azil-grada,
samo što ta legendarnost proizlazi iz činjenice da Azil-grad Minka nikada neće napustiti... 
A krenulo je tako što smo se upoznali s njom 2011. Te godine je rođena ispod jednog balkona u selu nedaleko Osijeka od majke Magdalene zajedno sa još 7 braće i sestara. U to vrijeme nismo imali 
adekvatan smještaj u Azilu za mladu majku i njenu djecu pa smo ih svakodnevno obilazili i hranili. Nakon mjesev dana doveli smo ih sve u Azil, Magdalena je uskoro udomljena ali su djeca ostala rasteći u Azilu.
Neki od Minkinih braće i sestara bili su socijalizirani s nama od samoga početka ali Minka nikada. Od kad je došla izbjegavala je ljudski dodir, zavlačila se pod kućicu, iza kućice, bježala gdje god bi stigla čim bi vidjela da joj prilazi netko na 2 noge.
I evo nekoliko godina kasnije i dalje pomaziti je se može samo preko ograde (ono kad gurneš prst i umreš od sreće jer ga je došla ponjušiti pa malkoc još stigneš preći joj preko njuške  )
u šetnje ide (naučila je ipak da postoje i dobre stvari u životu!), naravno bez povodca i bez ikakve interakcije s onim tko ju zapravo vodi u šetnju. 
Ako ćemo iskreno, ona ne ide za nama šetati nego za svojim cimerom, s njim se jednako tako i vrati u svoj box. 
I tako provodi dane, očekujući šetnje i ručak.
I da, nećete nikada moći odvesti je svojoj kući,
ali uvijek ćete moći doći i pružiti joj ono što najviše voli u životu,
obno što barem na tih sat vremena izgleda kao život - šetnju.


Moram ti priznati (al moram paziti da me drugi psi ne čuju  ) jedna si od najljepših koje sam u životu svom vidjela! 
Sjećam se da sam to shvatila nakon već par godina našega poznanstva,
i sjećam se tog trena ko danas - izlazila si iz Azila,
brzo protrčala kraj mene (da te nedajbože ne bih stigla dotaknuti  ) i izletila na cestu, onu uz Prvo dvorište, onu koju šetnicom zovemo i zasjala 
(znam da ćeš sad reći da foliram i da sam to izmislila al živa istina je!  )
zasjalo je i sunce u zenitu i ti.
Odonda kad god te pogledam uhvatim bar malu zraku sunca
za ponijet kući,
onu koja zna ugrijat kad najhladnije je.

A znamo se od 2007., i svejedno dan danas ne poznajem toplinu tvog tijela,
ni ti ne poznaješ dodir moje ruke.

jesi li ikada u životu svome, Karolina, upoznala ičiju ruku?
Strah mi zapravo odgovora na to pitanje.

Ne moraš ga dati. Najveća ljepota prijateljstva jesu prešutna razumijevanja. Po tome znaš čija si i tko te poznaje.
A ja itekako znam čija si.
I čija ćeš zauvijek ostati.


je pas koja nikada, ali baš nikada,
nije nikomu dozvolila da je pomazi.
Metar. Da, to je najbliže što će priči i to samo ak vas prepozna kao nekoga tko je svaki dan u Azilu i ko je dobar samo za to da ti očisti, da ti hranu i otvori vrata boxa da možeš u ispust ili u šetnju.
I ona je jedna od onih koji će Azil zauvijek prepoznavati kao svoj jedini dom. A obzirom da živi zajedno sa Lajem koji je azilski senior (zatečen u Azilu 2007.) i Filipom (koja ima vrlo sličan karakter ovom Divljicinom) izgledno je da će imati i svoju familiju za zauvijek baš tu. U Azilu.

Divljica je rođena 2008. došla je u Azil kao štene. Odrastajući nikada nije bila konfliktna sa drugim psima, zapravo je to jedino društvo koje joj odgovara. Mislim, nije Divljica glupa, pročitala je ljudski rod u sekundi. 
U šetnje ide bez problema, ali bez povodca. Vjerno prati Laja i Filipu i zajedno s onim tko ih šeće vrati se u Azil bez problema. Naučili smo funkcionirati mehanički, sve je skužila, sve zna. Jedina utjeha jest da će ostariti u ipak najljepšem Azilu u Hrvatskoj u kojem joj dozvoljavamo da bude ono što je istovremeno ne zapostavljajući njene potrebe. A one definitivno nisu niti su ikad bile dodir ljudske ruke.


Da Azil ima svoju zastavu i tvoja bi boja srećo bila na njoj.
Zapravo zadužila si sve te boje jer si prije njih stigla u Azil.

Upoznala sam te 2007. One jeseni kad život je dobio ograde, one kojima je i Azil bio opasan,
one koje sam i zbog tebe poželjela pomaknuti.
Najdalje što sam došla s tim jesu šetnje na koje si pristala, isključivo u društvu svojih cimerica i cimera,
isključivo bez ikakvog fizičkog kontakta (bila si jasna odmah u startu da se dirati nikada nećemo!)
al prizor u kojemu konačno upoznaješ Dravu (rijeku od koje živi grad (tvoj grad) koji te odavno napustio),
njuškaš zelenu (i dodaješ je na moju zastavu), zaljubljuješ se u pijesak i ono njegovo golicanje između jastučića (pa znaš poželim sad gurnuti prste u njega i znati da barem tako sam te mazila),
i horizonti su barem malkoc dalji,
nije ni to neki pogled,
al najdalji je do kojeg je tvoje oko došlo
(pa ti poželim prepričati šta i tko sve živi tamo još dalje od toga)
i onda vrijeme (isto ono koje ne štedi godinama ni tebe ni mene) prekine čaroliju...
...i krenemo se vraćati gore.
To "gore" u Azilu je.
I ti skupa sa svima njima uđeš nazad, a jedina nemaš povodac i jedina bi mogla otići,
pobjeći,
ozelenit, zadravit, zapjeskarit svoj život onolko dok TI ne kažeš da je dosta!
Al ne, ti samo uđeš unutra.
I to je tren kad pukne mi srce.
Jer Azil jest, i zauvijek će ostati
tvoj jedini dom.


"Astor više od ičega na svijetu voli svoju Divljakušu, s kojom dijeli azilski box 
(maleni, ne toliko prostran, ali vrlo udoban apartman za dvoje, u kojemu su režije već uračunate u cijenu stanovanja).
I još osim Divljakuše voli najviše kada volonteri dođu po njega da ide s njima u šetnju.
Piše o tim šetnjama u svome dnevniku, kao o najljepšoj stvari koja se može dogoditi između jednoga psa i jednoga čovjeka. 
I inače, vrlo naočit, Astor, za šetnje bude posebno uređen. Nabaci svoj poseban osmijeh (s kojim je pošarmirao već pola Azila), poljubi Divljakušu (odnedavno je tek uspio i nju nagovoriti da mu se nekada pridruži u šetnjama), preskoči popodnevnu snack gricu, da ga ne utromi previše za taj događaj,
počne mahati repom već u podne (tu si nikada ne može pomoći), i čeka svoj plavi povodac da izroni na vidiku.
Pa vi sada nemojte doći prošetati Astora, pa nek u dnevnik upiše:
Ja sam čekao, ali nitko nije došao…"

Astor je rođen 2005., i sada je već stvarno predugo u Azilu (od 2007.e), a zaista bi mogao porobiti neke livade, staze, šume...samo da mu ih ima tko učiniti njegovima.

Pero je poznat mnogim šetačima sa Sjenjaka. Izbjegao, sretnom i brzom intervencijom, šinteraj i sada provodi dane u Azilu sanjareći o šetnjama po Sjenjaku.

Možda baš među vama netko može Perine snove pretvoriti u stvarnost?

Pero je rođen 2010.,i baš je taman pas smile 

Taman kolko treba i razigran i poslušan i drag smile 

I taman odrastao da se zna fino ponašati

Voli se svađati - na psećem, naravno - što znači da voli lajati. laughing 

Poseban - lajat će sve dok ga ne pomazite
Al sve je stariji ( Rexi je rođen 2008., a u Azil je dovežen nakon smrti svoga skrbnika ) i sve više treba toplu zimu,
sve više traži ljudsku pažnju,
sve više Azil je teret koji treba skinuti mu s pleća.
S drugim psima je samo dobri stari medo koji voli (al ne s previše buke) povesti rat samo oko hrane, al skoro svaku bitku izgubi 
Mlađarija u Azilu mu jako ide na živce,
i sto posto sam sigurna da kada bi mu netko poklonio jedan pristojan krevetić i toplinu svoga doma da bi bio najbolji pas na svijetu!

Filipa e jedna od onih pasa za koje nisam sigurna je li Azil ikada bio pravo riješenje, ili je samo još jedna trauma u nizu koje joj je život velikodušno ispoklanjao.

Dugo se samo preko ograde dala pomaziti, da bude sigurna da ta ista ruka ne može nikakvo zlo napraviti.

Već neko vrijeme ruke volontera one su u koje polako vraćaju nadu, trudimo se.

Krenula je u redovite šetnje, i ako ste dobri, i ako vam to baš, baš pročita s lica možda i iz vaše ruke dođe uzeti gricu.

A do onda ruke volontera biti će te koje će se i dalje truditi da Azil bude dostojan dom Filipin, i psima kao što je Filipa, razočarnih u ljude.

Rodila se 2005. godine  

R

Živa voda od psa. 
To je jedan od onih pasa kojima treba posvetiti pažnju i nekima je bio preveliki izazov, ali to samo znači da njegovi ljudi nisu još naišli. 
Nema taj mira ni sekunde.
Ma dijagnoza mu je jasna kao dan...loptomanija...
nek je okruglo, nek se kotrlja, nek je mekano i pažnja je usmjerena. Loptica je njegova opsesija, odmah iza plivanja. Plivanje je nešto što je usavršio, a skokove u vodu vježba kad za to ima priliku. Dođite i pružite mu priliku. 
Tiki je rođen 2007., i ima jednu manu - ne podnosi društvo drugih pasa! 
ALI! je zato jedan od najdražih azilanata za šetnje smile
U boxu vječito hiperaktivan a u šetnji miran i poslušan! OBOŽAVA loptice, kupanjac u Dravi i dobre ljude! :)Ako ste nešto od navedenoga možda vam damo da udomite Tikija

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.