"Ima mnogo tajni. Zapravo, zna sve tajne Azila.
Sve, kao, nigdje je nema, a stalno je tu negdje.
Pravi se da vas ne vidi, a ustvari sve šacuje:
Može vam napamet reći koji je to datum bio kada je prvi puta primjetila da Zrinka i Hrvoje iza kontejnera hofiraju.
Znala je prije nego svi ostali ( a obzirom da sam ja s Margitom veoma dobra, ja sam odma iduća saznala ) da Hrvoje (ne ovaj iz prošle rečenice, naravno;)) i Sonja furaju, a da nikom nisu rekli punih mjesec dana!
Znala je i da Klara baca oko na…(a joj, to vam ne smijemo Margita i ja reć, nek se samo otkrije )
Skužila je i da Dado i Ina vole nešto jako u zadnje vrijeme skupa kamenje vozat po Azilu.
Čak je skužila i da sam se i ja zaljubila ,
Al u koga…
To vam nećemo reć
Ni Margita,
Niti ja wink"

Margita je rođena 2006., i rijetkim ljudima uopće prilazi, baš iz tog razloga Margiti će jedini dom koj poznaje zauvijek ostati Azil. Margiti zato možete kumovati, možete joj poslati tu i tamo finu papicu il konzervicu, gricu i izdaleka je voljeti...


Radojka je jedna od onih pasa koje možda nećete primjetiti na prvu kad prođete Azilom,
ali krenete li šetati pse, ulaziti im u dvorišta i boxeve, pa krenete upoznavati i one stidljivije u njemu
jedna od onih koje se priljepe za srce definitivno je i Radojka.
Samozatajna u svojoj ljepoti koja osim što dolazi i iz svih nijansi smeđe koja postoji (smeđe koja podjeća na prve dane jeseni) dolazi iz onog mirnog, stidljivog pogleda
koji sanja (a ne usudi se pitati) neki drukčiji mir.
Onaj mir koji ne poznaje ni mrvicu azilskog nemira.
Onaj mir koji zaslužila si nakon godina provedenih ovdje.
Onaj mir koji samo ljubav može donijeti.

Radojka je rođena 2011. i odonda živi u Azilu, sa psima je dobra, ljude voli samo one koji imaju neku mirnu energiju, u šetnjama je savršena. Srednjega je rasta i voli crvenu boju 


Od svih vila azilskih malo koja zna ovako začarobirat srce ti
pa da je veselje baš sve (i baš sve!  ) što ona napravi! 
A Vikica zna napravit da šetnja od sat vremena grije srce bar još tri dana,
zna napravit da od smiješka upućenog ti oči sjaje i kad gledaju, i kad spavaju, i kad ih probudiš sutradan još uvijek sjaje. 
Jer to čarolija je, taj smiješak Vikicin.
A zna napravit i da sutradan ne možeš otvoriti oči jer cijelu noć su plakale jer prije spavanja na nju su mislile.
A tu večer dok plačeš misliš o 2009.oj, onoj godini kad ste se upoznale i kad nije htjela prići ni pod razno kad sva uvjeravanja da maženje je zapravo super stvar ništa nije pomoglo i kad se sjetiš da si je pomazila tek negdje u jesen 2010.
Pa se sjetiš prve šetnje s njom, i to tamo negdje u proljeće 2011. I svih silnih nagovaranja da prođete TBG i tih prvih sto metara pa da joj pokloniš barem pijesak uz Dravu i malo šume, tu ispod Azila jer uz to nemaš što baš puno još za dat.
Pa se sjetiš kako nije željela jesti dok ne izađeš iz boxa jer nije znala vjerovati.

Al ono što najviše ubije jest to kad se sjetiš kolko ti se sad veseli kad prođeš pored njenog boxa, kako u trenu kad hvataš za kvaku tog istog boxa skače od sreće do besvijesti, kako poslušno ide u svaku šetnju i kako se sad zna veseliti i Dravi i tom komadiću šume.
I kako uvijek zastane na kapiji Azila u povratku i poželi da tu nije kraj puta.

Kalendariju našeg poznavanja ne mogu dodati niti jedan upit potencijalnih udomitelja za nju.

Kalendariju naših želja mogu dodati iduće:
to da obje želimo da se nađe posebna ljudska persona koja će znati voljeti Vikicu, a Vikicu se voli nježno i s puno razumijevanja,
to da obje želimo imati taj epilog našemu prijateljstvu kojeg će označiti azilsko zvonce (ono koje zvoni samo onda kada netko odlazi iz Azila).

Pažljiva i nježna ljudska persono javi se kad pročitaš sve ovo, jer pisano je u zimu 2018. kada Viki ima već 9 godina i kada sve teže crta željenu budućnost, 
nek zima 2018. bude ona najčarobnija,
jer imaš priliku da voliš jednu vilu.. 


Divljakuša Jr. s kojom imam poseban odnos u Azilu. Al da si ne laskam - svi ljudi, s ove planete bar, imaju također poseban odnos s njom,
Divljakuša Jr. nikada nije naučila voljeti ljude.
Ja je volim onako iz daleka. Lijepa mi je. I to ne samo svojim šarama nego onim što iz mirnoće tijela progovara,
onim što učas kaže koliko je lijepa ta duša,
toliko ljepša od moje.
Kada sam je prvi puta upoznala, te famozne jeseni 2007., onda kada sam upoznala Azil (da, baš onda kad sam s marsa konačno pala na zemlju) izgledala mi je kao vila,
koju su na prevaru osudili na vječiti zatvor.
Ona kojoj su dozvolili da zaviri do samog dna ljudske bezobraštine i zla.
Ona koja je naučila na teži način
da ljudi ništa ne valjaju.

Te jeseni 2007. upoznala sam mnoge, mnoge na smrt preplašene pse,
skoro svi oni dali su mi povjerenje i toplinu svoga krzna i tijela,
bili su obitelj 
koja se naučila grliti 
Ona nije nikad. 
Trebalo je par godina da nauči izaći iz kućice ako je čovjek prisutan u krugu Azila,
pa onda još par da nauči da može izaći u ispust pa još koji da se nauči ići u šetnje.
I ne, nemojte romantizirati taj prizor, on ne uključuje povodac ni sunce i vjetar u kosi i nju kako vam iz ruke uzima gricu,
ne.
Taj prizor može uključiti vas ako na povodcu vodite Astora njenog jedinog i dugogodišnjeg prijatelja na svijetu a ona okolo vas trčkara, i kad Astor ide u box,
odmaknete li se od vrata ulazi i ona.
I to je to, nikada joj ništa više od toga nitko neće moći pokloniti.
Možda neki znak pažnje u vidu finije papice koju ćemo joj servirati u Azilu (jer i ona je seniorka, i njene kosti već bole i ponekad zabole u šetnji), možda neku finiju gricu koja nikad u Azil-gradu do sada još viđena nije (pa joj je mi ostavimo u njenoj zdjelici i požurimo van iz boxa a ona tek onda uživa u njoj),
a možda jedino da udomite Astora pa povedete i nju s njim i date joj toliko prostora da nikad ne zaplače za Azilom.
Jedinim domom kojeg je ikad poznavala.


Jelenu volim od prvog trena. 
I Jelena voli mene od prvoga trena. 
Znam to, jer mi je rekla, 
baš onda kada se povela polemika među volonterima 
o tome hoće li Jelena preživjeti s oba smrskana kuka. 

Sjećam se da me cijelo vrijeme gledala 
i molila da objasnim ostalima 
kako će ona jednoga dana sigurno trčati 
osječkim parkovima. I ispunila je obećanje; 
prizor u kojem Jelena trči, a mi je pokušavamo umiriti i upristojiti, 
ne bi li postala misicom rujna za kalendar 
jedna je od najljepših slika 
koju ću dugo, dugo čuvati. 

Jelena je rođena 2010., i premda je velika hiperaktivka u boxu nevjerojatno je poslušna i dobra u šetnjama.
Ona je pas koji vam se svake 3 sekunde dolazi javiti, na poziv odmah stiže.
Žao mi je da tolika privrženost još nije pronašla nečije srce koje bi to znalo cijeniti!


Teško mi je pisati o Maši...
Sve njihove boli, bole i nas.
Ali neke, kao Mašina, 
pulsiraju konstantan podsjetnik na nepravdu.
Kada me počasti svojim osmijehom, najposebnijim na svijetu,
tada postoje samo valovi sreće,
vanzemaljske
jer takvi trenuci neprocjenjivi su.

Njezina prošlost, nepoznata nam je, sigurni možemo jedino biti u to da je doživjela horore.
Oči su joj ogledalo repriza...

I zato je taj osmijeh dragocjen, slika slobode... 
kratkotrajne

Voljela bi da postoji netko...
netko Mašin.
Netko tko donosi slobodu i samo osmijehe u reprizama.

Maša je rođena 2006., srednjega je rasta, izuzetno plaha.
Udomiti se može jedino iznimno strpljivim, nježnim ljudima.
Divna je sa drugim životinjama. 


Još uvijek osjetim miris zime 2011. kada je Wendy došla na svijet.
Ne zemaljski, baš azilski.
Jedino njegovu zemlju je takla.
Mraz je grizao kosti, 
mama je bila nemirna.
I sama je bila beba, nespremna na život, nespremna na živote svojih 8 crnih mališana.
Dali smo sve od sebe kako bismo im pomogli.
Slomljeni što je samo troje preživjelo.
I slomljeni opet.

Samo je Wendy ostala omeđena ogradama gdje okupljamo neželjene.
Toliko dugo,
da je "ono vani"
nepoznanica prerasla u apstrakciju.
Nada se čini lažnom.

Ali...
Postoji sreća
Ona je puna zdjelica

Postoji uzbuđenje 
Ono je klik povodca na ogrlicu

Postoji sloboda
ona je korak uz noge šetaca

Postoji ljepota
ona je šuma, Drava i nebo

Wendy postoji.


Zovu me Crna. 
A dobro ajd – nekad se odazovem, al nekad i ne 
Nekad im priđem, al nekad i ne. 
I ne, nisam luda (mada ponekad želim samoću ). 
Živim s Montanom, to vam je moja naajbolja prijateljica. 
Ona me uvijek brani, i što je najvažnije – izgleda ko da me uvijek može obraniti (ona vam je sa šar-planine).
Zato se ja ne mrdam odnje. 
Jednom me vodila u šumu u šetnju, pored neke rijeke, doduše ne daleko baš, načula sam od volontera da se ta voda Rava zove il tako nešto. 
Čak sam se i pogubit mal uspjela, al zato sam se u Ravi okupala, sama samcata! 
Aha!
Vidla sam i žabe, s njima malkoc porazgovarala o vremenu i životnim prilikama uz Ravu, Otračala one dosade od Laja, Filipe i Divljakušice (uh, to su nam prvi komšije u Azilu), ošacala onog nekog kera što se skito dolje po šumi (i nije nešt, ipak mi je Velibor mrak), I vratila se gore, u Azil da moja Montana ne brine. 
I tak, eto nije svaki dan baš sve crno.

Crna je rođena 2008., i jako je plahe naravi. Vezala se uz Montanu i ide samo tamo gdje ide i Montana. Bilo bi lijepo kada bi našla dom u kojemu već živi jedan pas, zapravo samo u takvu obitelj bi rado otišla 


Zar uopće trebam išta pisati, zar vam nije odmah sve jasno čim se ona zove Milica?  

I jest, tako je, zove se Milica jer je jako milena i jer smo mi svi u Azilu pomalo zaljubljeni u nju,
a sad je red I na vas, nemate se šta više otimati 
Kad upoznajete Milicu prvo se upoznajete s nježnošću kojom zrači i otapa sve pred sobom,
onako pomalo povučena ko proljetni neven tek stasao na prvom suncu
al svejedno uporan da raste i voli nebo!
Onda se upoznajete s odanošću koja je ona posebna pseća vrsta vjernosti,
ona od koje se svaki čovjek konačno osjeća kao dobar čovjek vrijedan nečije pažnje i ljubavi.
Onda osjetite kako i vi volite i znate vratiti jednakom mjerom jer 
samo taj odnos psa i čovjeka ne trpi nikakve usporedbe (pa ni pjesničke) jer on je uistinu ogoljen do samog i čistog voljenja 
I to je trenutak kada ste upoznali i Milicino srce.

A onda upoznate i Milicin apetit  i primjetite (tek onda) kako je ona pas srednjeg rasta, s malom bijelom strelicom ispod vrata koja ukazuje na grudi I veliko srce u njima!
Rođena je 2011. i sa drugim psima, pogotovo muškim se izvrsno slaže.
Živi u Azilu i sramežljivo pristaje da i ona vas upozna! 


Zlatka je seniorka Azila. 
I nije neka titula, jel da? 
Obzirom da već svi, vjerojatno, imate na zidu maleni komadićak našega Azila, 
odnosno dugogodišnjih življenja u njemu, 
a Zlatka nije pozirala za taj kalendar jer mu je samo 12 stranica, znate da smo na naše seniore 
(one koji su nas u Azilu dočekali 2007. i još uvijek u njemu žive) posebno osjetljivi. 

Zlatka je rođena 2006., jako je plahe naravi i izbjegla je (kolko je mogla) valjda sve fajtove u Azil-gradu iliti vrlo je miroljubiva  

Ali i nepovjerljiva 

Nakon godina i godina upoznavanja s nama još uvijek u potpunosti nije naviknuta na ljude. Gužva joj je izuzetno stresna ali uz dobru volju (i ne preveliku familiju  ) Zlatka bi (sigurna sam u to!) uspjela adaptirati se. Savršeni uvjeti za nju bili bi mir i puno ljubavi i pažnje.


Laj je rođen 2004. godine.
U ovima, dosad proživljenima, izmjenjivali su se manje više isti kadrovi, oni azilski.

Bez obzira na očekivanu monotoniju tih dana, 
Laj svakodnevicu intenzivno doživljava i uporno ju prepričava.
Uvijek ima nešto za reći 

Inače je teritorijalan pas, pa imate li ogromno imanje za koje treba budno oko Lajevo, brzo biste se dogovorili s njim da ode s vama 
Od drugih pasa tolerira samo manje cure.
Voli papati, trenutno ima 20kg, ali ako ga ne kontrolirate, lako će doći do 30 
Srednjeg je rasta, naučen na šetnju sa hamićem i flexi povodcem 

je definitivno jedna od legendi Azil-grada,
samo što ta legendarnost proizlazi iz činjenice da Azil-grad Minka nikada neće napustiti... 
A krenulo je tako što smo se upoznali s njom 2011. Te godine je rođena ispod jednog balkona u selu nedaleko Osijeka od majke Magdalene zajedno sa još 7 braće i sestara. U to vrijeme nismo imali 
adekvatan smještaj u Azilu za mladu majku i njenu djecu pa smo ih svakodnevno obilazili i hranili. Nakon mjesev dana doveli smo ih sve u Azil, Magdalena je uskoro udomljena ali su djeca ostala rasteći u Azilu.
Neki od Minkinih braće i sestara bili su socijalizirani s nama od samoga početka ali Minka nikada. Od kad je došla izbjegavala je ljudski dodir, zavlačila se pod kućicu, iza kućice, bježala gdje god bi stigla čim bi vidjela da joj prilazi netko na 2 noge.
I evo nekoliko godina kasnije i dalje pomaziti je se može samo preko ograde (ono kad gurneš prst i umreš od sreće jer ga je došla ponjušiti pa malkoc još stigneš preći joj preko njuške  )
u šetnje ide (naučila je ipak da postoje i dobre stvari u životu!), naravno bez povodca i bez ikakve interakcije s onim tko ju zapravo vodi u šetnju. 
Ako ćemo iskreno, ona ne ide za nama šetati nego za svojim cimerom, s njim se jednako tako i vrati u svoj box. 
I tako provodi dane, očekujući šetnje i ručak.
I da, nećete nikada moći odvesti je svojoj kući,
ali uvijek ćete moći doći i pružiti joj ono što najviše voli u životu,
obno što barem na tih sat vremena izgleda kao život - šetnju.

Moram ti priznati (al moram paziti da me drugi psi ne čuju  ) jedna si od najljepših koje sam u životu svom vidjela! 
Sjećam se da sam to shvatila nakon već par godina našega poznanstva,
i sjećam se tog trena ko danas - izlazila si iz Azila,
brzo protrčala kraj mene (da te nedajbože ne bih stigla dotaknuti  ) i izletila na cestu, onu uz Prvo dvorište, onu koju šetnicom zovemo i zasjala 
(znam da ćeš sad reći da foliram i da sam to izmislila al živa istina je!  )
zasjalo je i sunce u zenitu i ti.
Odonda kad god te pogledam uhvatim bar malu zraku sunca
za ponijet kući,
onu koja zna ugrijat kad najhladnije je.

A znamo se od 2007., i svejedno dan danas ne poznajem toplinu tvog tijela,
ni ti ne poznaješ dodir moje ruke.

jesi li ikada u životu svome, Karolina, upoznala ičiju ruku?
Strah mi zapravo odgovora na to pitanje.

Ne moraš ga dati. Najveća ljepota prijateljstva jesu prešutna razumijevanja. Po tome znaš čija si i tko te poznaje.
A ja itekako znam čija si.
I čija ćeš zauvijek ostati.

Divljica je pas koja nikada, ali baš nikada,
nije nikomu dozvolila da je pomazi.
Metar. Da, to je najbliže što će priči i to samo ak vas prepozna kao nekoga tko je svaki dan u Azilu i ko je dobar samo za to da ti očisti, da ti hranu i otvori vrata boxa da možeš u ispust ili u šetnju.
I ona je jedna od onih koji će Azil zauvijek prepoznavati kao svoj jedini dom. A obzirom da živi zajedno sa Lajem koji je azilski senior (zatečen u Azilu 2007.) i Filipom (koja ima vrlo sličan karakter ovom Divljicinom) izgledno je da će imati i svoju familiju za zauvijek baš tu. U Azilu.

Divljica je rođena 2008. došla je u Azil kao štene. Odrastajući nikada nije bila konfliktna sa drugim psima, zapravo je to jedino društvo koje joj odgovara. Mislim, nije Divljica glupa, pročitala je ljudski rod u sekundi. 
U šetnje ide bez problema, ali bez povodca. Vjerno prati Laja i Filipu i zajedno s onim tko ih šeće vrati se u Azil bez problema. Naučili smo funkcionirati mehanički, sve je skužila, sve zna. Jedina utjeha jest da će ostariti u ipak najljepšem Azilu u Hrvatskoj u kojem joj dozvoljavamo da bude ono što je istovremeno ne zapostavljajući njene potrebe. A one definitivno nisu niti su ikad bile dodir ljudske ruke.

Da Azil ima svoju zastavu i tvoja bi boja srećo bila na njoj.
Zapravo zadužila si sve te boje jer si prije njih stigla u Azil.

Upoznala sam te 2007. One jeseni kad život je dobio ograde, one kojima je i Azil bio opasan,
one koje sam i zbog tebe poželjela pomaknuti.
Najdalje što sam došla s tim jesu šetnje na koje si pristala, isključivo u društvu svojih cimerica i cimera,
isključivo bez ikakvog fizičkog kontakta (bila si jasna odmah u startu da se dirati nikada nećemo!)
al prizor u kojemu konačno upoznaješ Dravu (rijeku od koje živi grad (tvoj grad) koji te odavno napustio),
njuškaš zelenu (i dodaješ je na moju zastavu), zaljubljuješ se u pijesak i ono njegovo golicanje između jastučića (pa znaš poželim sad gurnuti prste u njega i znati da barem tako sam te mazila),
i horizonti su barem malkoc dalji,
nije ni to neki pogled,
al najdalji je do kojeg je tvoje oko došlo
(pa ti poželim prepričati šta i tko sve živi tamo još dalje od toga)
i onda vrijeme (isto ono koje ne štedi godinama ni tebe ni mene) prekine čaroliju...
...i krenemo se vraćati gore.
To "gore" u Azilu je.
I ti skupa sa svima njima uđeš nazad, a jedina nemaš povodac i jedina bi mogla otići,
pobjeći,
ozelenit, zadravit, zapjeskarit svoj život onolko dok TI ne kažeš da je dosta!
Al ne, ti samo uđeš unutra.
I to je tren kad pukne mi srce.
Jer Azil jest, i zauvijek će ostati
tvoj jedini dom.

More Articles...


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.