Sreća.
Valjda je to to,
kad obitelj prolazi kroz Azil, 
susreće se sa 180 pari očiju željnih ljubavi,
i baš tebe odluče povesti kući.
Sreća koja se Loti još nije dogodila.

Rođena je 2013. godine, manjeg je do srednjeg rasta.
Obožavateljica društva, dvonožnog i četveronožnog,
i još uvijek se igra kao štene 
Voljet će vas neizmjerno i biti zahvalna za svaki trenutak
novog života kojeg ste joj podarili.
Budite Lotina sreća.


Žao mi Sare,
i Sare i mnogih koji su tako došli kao bebice u Azil, 
i dok su se otimali za udomljavanje bijelih i žutih štenaca
Sara je rasla i odrastala u Azilu.
I, ironije li, sada kada je odrasla,
sada su joj šanse za udomljenjem još manje...

Sara je rođena 2011., srednjega je rasta, poslušna i dobra cura koja jedino ne voli druge (al sam ak su nabrijane  ) cure (kereće, da se razumijemo  )
Voli duge šetnje, kupanjac i ljude! 
Et, ak ste išta od toga, dođite joj!


Zna Plinije da negdje tamo njegova obitelj 
samo što nije stigla po njega.. 
Zato se trudi uvijek biti veseo i sa osmjehom od uha do uha čekati pred ogradom svog boksa. 
Ne da se on obeshrabriti, 
već je odlajao sve želje o novom domu, 
velikom travnjaku, odlasku na vikendicu, samo svojim gricama i povodcu... 

Plinije je rođen 2012. Zapanji me nekada njegova skuliranost - ona svojstvena velikim i dobrim psima za koje znate da se u životu neće odvojiti od vas poklonite mu se. U početku bi možda bio stidljiviji obzirom da je u Azilu otkad je bio sasvim mala beba,
razlog više da konačno i on upozna život onda kada je život i dobar!


Našminkane oči...
Bile su to najljepše dječje oke 2012.
A kako je Nenad rastao, tako je i tuga skrivena iza šminke.
Kao da ju do dan danas nitko nije primjetio,
ili nije želio.

Nenad je rođen 2012., i odrastao je u Azilu što znači da biste možda samo mrvicu više svoga vremena trebali posvetiti njegovom navikavanju na novi dom, jer ovaj je jedini koji pozna. 
Srednjeg je rasta, plah na prvu minuticu, ali već drugu je vaš.
Samo ga morate poželjeti...


Joooooj ljudi moji, da vi znate kolko je Julija super pas! 
al eh, da znate ne bi ta već dugo živjela u Azilu jel tako?
Toliko predivne, životne i sretne energije rijetko se pronalazi (u ljudima gotovo nikad al kod pasa se može nać  ) 
u nekom biću, a Julija toga svega imade na izvoz!
I u njenom textu nema da ima tuge ikakve jer je ni u Juliji nema premda je kao štene došla u Azil 2012. i zapravo sve za šta zna je Azil a ona je opet toliko hepi dog! 
(da, ponekad je to baš tužno, imate pravo)

Pomazite je jednom, dvaput i odmah ste bog il boginja u njenim očima al nema u nje onog dosadnog naskakivanja, trpanja, ma jok! Baš je onako na taman za volit.
A mislim da bi se nju dalo voljet do pregorijevanja! 

I znate šta još?
Julija nije običan pas nego vodenpas 
Vodu O B O Ž A V A!  
Da je Juliju netko pitao što bi bila kad naraste ona bi sigurno poželjela biti ribicom 
U njenom azilskom dvorištu ljeti (zbog Julije, da, a nego zbog koga?  ) stoji i bazenčić s vodom i kanta s vodom i najveća šerpa koju nađosmo, također s vodom 
Izvinte al zimi ne stoji jer Julija nije glupa da se zimi kupa 
Ima osmijeh vrijedan zlata i dušu vrijednu toga da nam se sad odma javite u inbox!

Srednjega je rasta i dobra sa cijelim svijetom!


U Azilu je od kako je bio mala, mala beba, a sada je već gospon i po' 
I više nego spreman za skrasiti se 

Rođen 2012., 
i hiperaktivac je kojemu treba puno fizičke aktivnosti. Društven je sa drugim psima, rado će se igrati i sa curama i dečkima.
Srednjega je, skoro pa većega rasta.
Snažan, ali nije dominantan i funkcionira bez problema u većim čoporima.

Vjerujem da se neće ljutiti, ako u njegovo ime kažem da je divan pas, s ljubavi na pretek,
ljubavi koju čuva za vas.


Ada je Dobri duh Azila i takvom je doživljavaju sve volontere i svi volonteri,
samo što ostade nam učiniti I od vas Adine obožavatelje 
Znate kako nam je Ada stigla?
Tako što su nas prije nekoliko godina zvali iz Petrinje iz “horror dvorišta” kako su ga mediji prozvali u kojemu je bilo mnoštvo pasa, mnogi po lancima (Ada među njima) i zvalo se sve udruge po RH da pomognu, mi smo rekli da možemo primiti jednoga psa u najgoremu stanju.
I stigla nam je Ada. Trudna do zuba.
Ada je bila jedna od najuplašenijih pasa koje sam u životu vidjela.
Trebalo joj je nekoliko godina da krene u šetnje van Azila 
e al smo mi bili uporniji od nje 
Sjećam se te prve šetnje kada smo pol sata stajale pred Azilom pa onda još pol sata na 15 metara od Azila pa onda još 15 minuta na 50 metara od Azila pa je onda krenulo… 
Pa sada kada me vidi da ulazim u Azil već misli da idemo u šetnju! 
To je sada tolika transformacija i tolika sreća kada je van Azila da vam ja to ne mogu opisati!
Trči, ne zna gdje bi prije, al na svaki poziv dođe! Odmah!
Toliko bih je voljela vidjeti sretnu i udomljenu da pojma nemate.
Jer osim što ona to zaslužuje sigurna sam da negdje postoji osoba koja Adu zaslužuje.

Adica je pas srednje do malkoc veće visine, rođena 2012. I uz malo strpljenja i ljubavi...ma sve kužite jel da?


Voljela bih baš,
da se sretnemo, slučajno, negdje u gradu,
ti i ja.
I popijemo kavu kao stari znanci.

Ih, i sad će se već naći netko pametan i reći kako
“psi ne piju kavu”
a nemaju pojma,
jel da lega,
da smo ih ti i ja već milion
u Azilu zajedno popili 

Igor je rođen 2006., i jedan je od najplahijih vila Azil-grada  Voli se nagovarati za šetnje, al ako ga uspijete nagovoriti onda mu niti povodac za nju ne treba 
Senior koji je definitivno odradio svoj azilski staž, obzirom da je jedan od pasa koje smo zatekli u Azilu svojim prvim dolascima 2007.-e.
Zaslužuje dobre i strpljive ljude koji mogu imati još pasa, na ostale životinje brzo bi se naučio 
Ima svega 12 kilica i kada bi poželio u krilo, legao bi kao saliven 

 

 


Kada su sićušna, preslatka klupka ljubavi...
Pa se svi čude kako ih nitko nije udomio još, a tako su neodoljive bebe (azilska svakodnevica)
Godine su prošle otkako Misty više nije maleno klupko u Azilu ostavljeno.
I horde ljudi su prošle pored njenog osmijeha,
kao da nije svijetlo u mraku.
Kao da nije dragocjeno biće koje unatoč svemu proživljenome i dalje samo pozitivu vidi.

Misty je rođena 2013. godine, 
većeg je rasta.
Funkcionira i u većim čoporima i brzo pronalazi prijatelje 
Među najaktivnijim je Azilanticama, pa joj je trčanje, skakanje, kupanje među prioritetima 


"Ima mnogo tajni. Zapravo, zna sve tajne Azila.
Sve, kao, nigdje je nema, a stalno je tu negdje.
Pravi se da vas ne vidi, a ustvari sve šacuje:
Može vam napamet reći koji je to datum bio kada je prvi puta primjetila da Zrinka i Hrvoje iza kontejnera hofiraju.
Znala je prije nego svi ostali ( a obzirom da sam ja s Margitom veoma dobra, ja sam odma iduća saznala ) da Hrvoje (ne ovaj iz prošle rečenice, naravno;)) i Sonja furaju, a da nikom nisu rekli punih mjesec dana!
Znala je i da Klara baca oko na…(a joj, to vam ne smijemo Margita i ja reć, nek se samo otkrije )
Skužila je i da Dado i Ina vole nešto jako u zadnje vrijeme skupa kamenje vozat po Azilu.
Čak je skužila i da sam se i ja zaljubila ,
Al u koga…
To vam nećemo reć
Ni Margita,
Niti ja wink"

Margita je rođena 2006., i rijetkim ljudima uopće prilazi, baš iz tog razloga Margiti će jedini dom koj poznaje zauvijek ostati Azil. Margiti zato možete kumovati, možete joj poslati tu i tamo finu papicu il konzervicu, gricu i izdaleka je voljeti...


Radojka je jedna od onih pasa koje možda nećete primjetiti na prvu kad prođete Azilom,
ali krenete li šetati pse, ulaziti im u dvorišta i boxeve, pa krenete upoznavati i one stidljivije u njemu
jedna od onih koje se priljepe za srce definitivno je i Radojka.
Samozatajna u svojoj ljepoti koja osim što dolazi i iz svih nijansi smeđe koja postoji (smeđe koja podjeća na prve dane jeseni) dolazi iz onog mirnog, stidljivog pogleda
koji sanja (a ne usudi se pitati) neki drukčiji mir.
Onaj mir koji ne poznaje ni mrvicu azilskog nemira.
Onaj mir koji zaslužila si nakon godina provedenih ovdje.
Onaj mir koji samo ljubav može donijeti.

Radojka je rođena 2011. i odonda živi u Azilu, sa psima je dobra, ljude voli samo one koji imaju neku mirnu energiju, u šetnjama je savršena. Srednjega je rasta i voli crvenu boju 

Od svih vila azilskih malo koja zna ovako začarobirat srce ti
pa da je veselje baš sve (i baš sve!  ) što ona napravi! 
A Vikica zna napravit da šetnja od sat vremena grije srce bar još tri dana,
zna napravit da od smiješka upućenog ti oči sjaje i kad gledaju, i kad spavaju, i kad ih probudiš sutradan još uvijek sjaje. 
Jer to čarolija je, taj smiješak Vikicin.
A zna napravit i da sutradan ne možeš otvoriti oči jer cijelu noć su plakale jer prije spavanja na nju su mislile.
A tu večer dok plačeš misliš o 2009.oj, onoj godini kad ste se upoznale i kad nije htjela prići ni pod razno kad sva uvjeravanja da maženje je zapravo super stvar ništa nije pomoglo i kad se sjetiš da si je pomazila tek negdje u jesen 2010.
Pa se sjetiš prve šetnje s njom, i to tamo negdje u proljeće 2011. I svih silnih nagovaranja da prođete TBG i tih prvih sto metara pa da joj pokloniš barem pijesak uz Dravu i malo šume, tu ispod Azila jer uz to nemaš što baš puno još za dat.
Pa se sjetiš kako nije željela jesti dok ne izađeš iz boxa jer nije znala vjerovati.

Al ono što najviše ubije jest to kad se sjetiš kolko ti se sad veseli kad prođeš pored njenog boxa, kako u trenu kad hvataš za kvaku tog istog boxa skače od sreće do besvijesti, kako poslušno ide u svaku šetnju i kako se sad zna veseliti i Dravi i tom komadiću šume.
I kako uvijek zastane na kapiji Azila u povratku i poželi da tu nije kraj puta.

Kalendariju našeg poznavanja ne mogu dodati niti jedan upit potencijalnih udomitelja za nju.

Kalendariju naših želja mogu dodati iduće:
to da obje želimo da se nađe posebna ljudska persona koja će znati voljeti Vikicu, a Vikicu se voli nježno i s puno razumijevanja,
to da obje želimo imati taj epilog našemu prijateljstvu kojeg će označiti azilsko zvonce (ono koje zvoni samo onda kada netko odlazi iz Azila).

Pažljiva i nježna ljudska persono javi se kad pročitaš sve ovo, jer pisano je u zimu 2018. kada Viki ima već 9 godina i kada sve teže crta željenu budućnost, 
nek zima 2018. bude ona najčarobnija,
jer imaš priliku da voliš jednu vilu.. 

Divljakuša Jr. s kojom imam poseban odnos u Azilu. Al da si ne laskam - svi ljudi, s ove planete bar, imaju također poseban odnos s njom,
Divljakuša Jr. nikada nije naučila voljeti ljude.
Ja je volim onako iz daleka. Lijepa mi je. I to ne samo svojim šarama nego onim što iz mirnoće tijela progovara,
onim što učas kaže koliko je lijepa ta duša,
toliko ljepša od moje.
Kada sam je prvi puta upoznala, te famozne jeseni 2007., onda kada sam upoznala Azil (da, baš onda kad sam s marsa konačno pala na zemlju) izgledala mi je kao vila,
koju su na prevaru osudili na vječiti zatvor.
Ona kojoj su dozvolili da zaviri do samog dna ljudske bezobraštine i zla.
Ona koja je naučila na teži način
da ljudi ništa ne valjaju.

Te jeseni 2007. upoznala sam mnoge, mnoge na smrt preplašene pse,
skoro svi oni dali su mi povjerenje i toplinu svoga krzna i tijela,
bili su obitelj 
koja se naučila grliti 
Ona nije nikad. 
Trebalo je par godina da nauči izaći iz kućice ako je čovjek prisutan u krugu Azila,
pa onda još par da nauči da može izaći u ispust pa još koji da se nauči ići u šetnje.
I ne, nemojte romantizirati taj prizor, on ne uključuje povodac ni sunce i vjetar u kosi i nju kako vam iz ruke uzima gricu,
ne.
Taj prizor može uključiti vas ako na povodcu vodite Astora njenog jedinog i dugogodišnjeg prijatelja na svijetu a ona okolo vas trčkara, i kad Astor ide u box,
odmaknete li se od vrata ulazi i ona.
I to je to, nikada joj ništa više od toga nitko neće moći pokloniti.
Možda neki znak pažnje u vidu finije papice koju ćemo joj servirati u Azilu (jer i ona je seniorka, i njene kosti već bole i ponekad zabole u šetnji), možda neku finiju gricu koja nikad u Azil-gradu do sada još viđena nije (pa joj je mi ostavimo u njenoj zdjelici i požurimo van iz boxa a ona tek onda uživa u njoj),
a možda jedino da udomite Astora pa povedete i nju s njim i date joj toliko prostora da nikad ne zaplače za Azilom.
Jedinim domom kojeg je ikad poznavala.

Jelenu volim od prvog trena. 
I Jelena voli mene od prvoga trena. 
Znam to, jer mi je rekla, 
baš onda kada se povela polemika među volonterima 
o tome hoće li Jelena preživjeti s oba smrskana kuka. 

Sjećam se da me cijelo vrijeme gledala 
i molila da objasnim ostalima 
kako će ona jednoga dana sigurno trčati 
osječkim parkovima. I ispunila je obećanje; 
prizor u kojem Jelena trči, a mi je pokušavamo umiriti i upristojiti, 
ne bi li postala misicom rujna za kalendar 
jedna je od najljepših slika 
koju ću dugo, dugo čuvati. 

Jelena je rođena 2010., i premda je velika hiperaktivka u boxu nevjerojatno je poslušna i dobra u šetnjama.
Ona je pas koji vam se svake 3 sekunde dolazi javiti, na poziv odmah stiže.
Žao mi je da tolika privrženost još nije pronašla nečije srce koje bi to znalo cijeniti!

Tko se Montane boji još? 
uuuu, pa spisak je zicer podugačak 
Iako, mi vam tvrdimo da je gospođa samo krivo shvaćena! 
Čuvarica Azila i Prvoga dvorišta; naše siromaške azilske imovine, vječita feministica, mazuljica čim joj dozvoliš. Najbolja frendica Crnoj, najbolja odgajateljica azilskih bebača, nikakva izjelica i najveća azilska ljepotica, ostavljena zavezana za banderu na svj.dan zaštite životinja prije 4 godine.
naša Montana.

Montana je rođena 2010.
i možete je udomiti samo ako ste žena ili feminizirani muškarac. wink Ne podnosi grublji spol, ali samo kada se o ljudima radi, sa psima je savršena!
Genijalna čuvarica!


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.