Bože šta mi radiš da nekom dadneš ovake oči
pa da mi spavat nedaju! 

Al kad zaspim...pa krene...
Pa Astrid skroz sretna i maše onim svojim dupencetom skoro pa bezrepim,
(Shakira je mala beba za nju al za ovu priču može svirat iz starog kazića, baš točno i upravo kreće )
taman se probudila i kreće samnom kuvat ručak 
A kuvamo sve fine stvari (pa se obje oblizujemo dok gulim krompir  ) i nedjelja je pa ćemo bit pohlepne i bezbrižne i stavljamo duplu porciju u rernu, ko ga šiša, samo jednom se živi 
Pa ona mađija tim svojim okicama po tepsiji pa ja znam da će bit još finije, na povratku iz šetnje kupit ćemo još i vrućeg kruha, 
onog što se za nepce lijepi
i znam ne bi to smjela ni njena a bogami nit moja crevca,
al nedjelja je... 
I onda na izlasku iz stana, onako već uigrano oblačimo meni patike a njoj stavljamo crveni hamić i nije da stavljamo crveni baš za svaku priliku, al (pogađate?) nedjelja je 
Pa onda ona taka lijepa (i crvena joj jako lijepo stoji  )
pozdravi sav komšiluk koji nikada ne prođe pored nas bez stajanja,
jer ova mala vrtiguza zna kako popravit dan
pa svi stanu,
svi bi malo toga 
Pa onda joj u šetnji objašnjavam razliku između vodene i tužne vrbe,
skupljamo orase al ostavljamo nešta i vranama (takva vam je moja Astrid, uvijek misli i na druge  ),
zamišljamo di ćemo u proljeće posadit jedan jablan jer nas nervira 
što ih više nema
i nećete vjerovat ona uvijek misli baš sve točno
ko i ja 
Pa onda sretnemo Rodriga koji je baš mjesec dana prije doselio samo par zgrada dalje od nas, s njim se pozdravim onak familijski
a moja Astrid također, jer zna ona, iz istog smo Azila svi,
i zauvijek ćemo nosat dijelove jedni drugih u sebi 
I sretna je što u ovom snu ona nosi crven hamić i samnom ide po kruh
a ne Rodrigo (al sam morala i njega utrpat, štaću  ).
Pa odemo do svoje bašćice (naslonjene na zadnje zgrade do bajera) provjerimo jel sve okej, iako znamo da jest jer smo jučer baš posadile luk
kojeg ćemo smazat na proljeće i baš baš se tome već sad ujesen veselimo 
Pa onda pođemo kuć jer je tamo toplo (jer smo nahajcale grijanje, nedjelja jelte  ) i di nas čekaju još neki koje volimo. Najvolimo 
I Kokica je živa, tako živa, jer u Astrid uvijek vidim malkoc nje 

Pa onda hrskamo krompire i vrućega kruha, slušamo Albinonija i čitamo Dašine knjige, tu i tamo malkoc pogledavamo kroz prozor i mislimo o smislu života 
A smisao svega jest ljubav, kaže Astrid u jednom trenutku tim svojim lijepim suznim okicama
koje se primaju za dušu ko taj kruh za nepce
i smijemo se onak poštenski sretne
jer sve što nam treba je sada
i tu.

I ondak se, naravski, probudim pa sjetim gdje je ona noćas spavala
pa hladnoća stisne za gušu, ne da mi da kažem 
bar ne naglas
oprosti Astrid.
Dođe mi da vičem, da se derem - oprostioprostioprooostiiii
što samo u snovima mogu ti sve to
davati.

Pa poželim, jer to je jedino što mi preostaje da ovu prelijepu,
skoro pa bezrepu 
kerušicu,
moju malu babuškicu
voli neko a da nisam samo ja.

Pa da bude nedjelja,
skoro svaki dan 

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.