Nemožeš imati srce
a da ti ga njena priča ne izbuši ko sito najobičnije.
Eto, nemoš.

Ona se zove Lu, zvala se Lucy do nedavno i odma ćete znati da je imala Život donedavno,
i onda je ona koju je voljela nestala tragično s ovog svijeta, stradala i nema je više.
Ostala je Lu. I ooogromna rupa u njoj koju Azil teško ispunjava.
Kad ti se život sroza sa kauča na azilski box nije neka tragedija reći ćete, svašta se i ljudima sroza, dešavaju se grozne stvari svuda oko nas,
al kad ostaneš sama...Kad više nema one koju si voljela i koja ti je bila ba sve, jednostavno je nema i ti ne kužiš di je, kako da joj objasnimo?
E to je onaj osjećaj, ona rupčagetina koju teško,
al teško može ovo što smo joj mi dali popuniti.

Lu je ko Alisa u zemlji čudesa u Azilu. Prvo danima nije htjela van iz kućice uopće, pa se onda vezala za naše dvije cure, 
a niti jedna je od njih ne može povesti kući...
Jutros sam je probala šetati, ne želi. 
Ima tu tugu veličine svemira u sebi, to nedostajanje, tu prazninu
i frustrirana sam beskrajno 
što će trebati puno vremena. I puno ljubavi 
da Lu shvati da postoji čitav veliki svijet i u njemu netko tko će opet zaslužiti da ju Lu voli. 

Još je i mlada, stara samo godinu i pol (rođena 2019.) i toliko tragedije u ta dva različitim bojama obojana oka
da mi je teško prolaziti kraj njenog boxa
i misliti na to koliko će vremena proći...

Ajd, koliko?

Lu traži izuzetno strpljive ljude koji će joj se znati i moći posvetiti, a dok se takvi ne pojave na kapiji Azila voljela bih da ima barem kumu il kuma, 
nekog ko će biti taj netko njen ko će se radovati svakom napretku koji Lu učini  Pliz javite nam se u inbox


Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.