Zar vas ne prođe milina,
onak čitavim tijelom, mozgom, srcem...

kad vidite ovakav osmijeh, tu glavicu lagano tek ukošenu,
kao sluša i gleda šta ćete sad, 
reć, učinit...
Dođe mi da je povedem kuć!
Et! 

Zove se Bembolina i odrasla je u Azilu.
Ona je od one djece koja uporno stoje uz ogradu i čekaju, 
trepću okicama i nadaju se
dok udomitelji vječito izaberu neke druge,
neke bijelje, svijetlije, manje, šta ja znam...

Zove se Bembolina i neki dan je imala rođendan.
naravno pitala je mene da joj pomognem izorganizirati slavlje, jer ja ipak organiziram Povratak otpisanih na koje dođe puno ljudi i puno pasa, ja sam joj najbolji izbor
a i džaba sam joj 
I tak, sjele mi malo, kod nje u Lijevom dvorištu pod onu paulovniju što smo je posadili prije 4 godine dok je bila ko paradajz a danas pol dvorišta u ladovini od nje 
E al to je zato, kaže Bembolina što su je kerovci poštedili,
al ne zato što su htjeli, rekoh ja, neg zato što smo je opasali ogradama ko da je zadnje drvo na svijetu 
Ugl sjedimo mi tako, i nemoš nać mira, sve ih nešt baš sad poteralo pišat (pa baš moraju na paulovniju!), pa se kao dolaze pomazit, pa su tu kao zaboravili lopticu, eo baš tu iza te kućice,a sve zapravo prisluškuju!
Pa nemoš ništ od njih, al to je tako, kaže Bembolina,
to ti je tako kad živiš s još 180 njih.
Jel kužiš sad zašto mi treba pomoć da organiziram bilo šta, treba to sve naranit! 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.