Na njega sam pala odma, baš na prvu.
Možda zato jer mi je srce puklo (et, ispada da se na takve stvari ipak nemoš naviknut)
kad sam ga vidla prvi put
i kad sam prstima prošla po rebrima mu.
Mene je zaboljelo.
Toliko je bio mršav.

Uvijek sam na takve pse posebno nekako slabija, 
pa me nervira kad se za njega ne javi ni jedna kuma
kao da nije dovoljno atraktivan čak ni za takav odnos.
Pogodi me to, što jest jest.

Dobio je ime Astor premda sam negodovala jer Astor kojeg znam, kojeg sam poznavala, živio je predugo u Azilu da bih ikad više njegovim imenom voljela krstit bilo koga.
Al et, ljudi koji su ga pronašli, ni ne znajući, 
možda su mu odredili sudbinu.
Onu od koje nmakon nekog vermena prestaneš sanjati,
al i onu koja te jednog dana ipak iznenadi i pokaže ti 
Dom, i to ne pod D u kerećem riječniku,
nego uživo, na dovratku,
u svom sjaju i toplini.

Tako je jednom jedan Astor, baš onda kada je prestao sanjati 
dobio stvari vrijedne življenja,
a za ovog Astora se nadam (obzirom da je 2014.godište)
da će u skorijoj budućnosti
jedno jutro otvoriti oči
i neće se Azila sjećati više.

Astor je pas srednjega rasta, kad bi dobio na kilaži kak spada imao bi 20ak kila.

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.