Kumstva

Za sve kojima je Azil predaleko i/ili nisu u mogućnosti doći mogu postati KUMOVI/E!... Pročitajte više!

Zaista vas to zanima? Neću uopće pisati o tome, jer što će vam/nam junaci? Ne treba nam nitko tko će u naše ime plesati po podiju ego disco showa niti vrtit masne pare kukuljeći svoje apetite pod „glas naroda“. Trebamo mi svi postati odgovorniji, savjesniji i aktivniji pa će nam se više sviđat ova točkica na kojoj živimo. Ne mora to neko drugi za nas; šta smo mi glupi i nesposobni?


Svatko je za nešto stvoren. Ja recimo kad pričam, mene ljudi slušaju, šta ja znam - imam taj dar govora i to ljepilo pa se hoće primit ljudi na mene, i eto desilo se da je Zrinka imala pameti i volje pa smo mi poželjele da (sada naš) Azil u Nemetinu bude ljepše mjesto na planeti nego što je bio u trenu kada smo ga prvi put doživjele. I primilo se još ljudi, i kopalo se, gradilo, vozilo pse kod veta, ma joj da ne počinjem od „jeseni 2007.“, znate sve kolko smo radili. Pa je netko dao prvu donaciju, pa je netko povukao štelu pa smo dobili drveća za usaditi, pa je netko imao drveta pa je pravio kućice, pa je netko imao volje i prostora pa je primio bolesnog psa, pa je neko poželjeo da mu dođemo u školu pa smo tisuće učenika/ca do sada već educirali o empatiji prema svim živim bićima, pa je neko od te djece došao kući pa je pričao roditeljima, susjedima, prijateljima, pa je netko od njih došao i udomio, umjesto da kupi, psa. Jednom će neka od te djece i porasti pa će naše naslijeđe rasti dalje jer će i oni podučavati svoju djecu, pa njihova svoju i tako u nedogled dok jednog dana ne nestanu šinteraji.

Mnogi su shvatili da, ako već ne mogu udomiti psa, da mu mogu kumovati pa su naši psi mogli dobivati i ampulice i kvalitetniji život. Netko je poželio nositi našu majcu „lanac je za bicikl“, pa ih je to poželilo još pa će jednoga dana biti sramotno držati psa na lancu, pa će još k tomu i državna uprava za veterinarstvo staviti to kao prijedlog novoga zakona pa će to sabor izglasati pa će za 50 godina biti seljačina ne samo prezrena od ostatka ulice il sela nego i sankcionirana strogim kaznama.

Pa smo evo tu gdje su nam revni prognostičari govorili da nikada nećemo biti – preuzeli Azil, registrirali ga, pretvorili ga u najljepši u RH.

Sve se može kad se hoće.

Zar stvarno ne vjerujete u to?

Naravno da vjerujete jer inače ne biste radili sve to, niti za pare niti za ego nego za bolju budućnost svake pojedine životinje kojoj ste pomogli kao i za one u budućnosti kojima više nećete imati snage ni novaca pomoći ali će to činiti VAŠE NASLIJEĐE!

Šta, zar stvarno misli još itko, da se sve pukom srećom pokrenulo? Kao, šinteraj u BM je procvao preko noći zato jer je, šta, došao voditelj koji empatizira sa životinjama, za razliku od prethodnih? Ne, ljudi moji, doveli su ga jer smo svi skupa vršili pritisak da se počne zakon poštivati, da lokalna samoprava odabrana i financirana od nas, a ne od boga, počne provoditi volju svojih građana, a ne fino pranje love. Gle čuda, počeli su poštivati pravilnik o skloništima kao da je to svjetsko čudo kojem se teško približiti (pogotovo s tolko para iz gradskog budžeta i to sve s 50ak pasa u skloništu), pa im se sad treba klanjat do poda kao da su oni to sami (zbog velike ljubavi prema psima otvorili oči) poželjeli učiniti. O, ne – mi svi skupa poželjeli smo da to učine. I dalje za svakog sirotog psa koji napusti sklonište, a o kojem dalje skrbe članice udruga koje pucaju po šavovima želeći pružiti im priliku, pa kemijaju kojekakve smještaje plaćene i one dobrohotne, oni ga vode kao udomljenog? O, ne opet građani dodatno financiraju sve ono što je sustav iznevjerio.

Dabogda svi šinteraji krenuli stopama ovog u BM; pa doveli bolje voditelje, pa konačno liječili pse u njima, dabogda se oko tih „skloništa“ počeli skupljati volonteri pa surađivali međusobno, ali ne tako da volonteri i udruge „vade“ pse iz skloništa jer im tamo ističu rokovi, nego evoluiralo dabogda cijelo društvo pa tako i oni koji odlučuju u ime svih da stvari mogu izgledati bolje. Ne tako da neki u tom „partnerstvu“ zarađuju milijune i grade si vile dok drugi mole za donacije i privremeni smještaj.

Jasno vam je, jel da? Neće se to desit isključivo božjom voljom…

Ne želim da Osječanke i Osječani zahvaljuju što su se konačno počeli poštivati pravilnici i zakoni, nego da (jer ako mi plaćamo milijune za zbrinjavanje napuštenih pasa onda je to naše sklonište) nam se polažu računi, i da mijenjanjem zakona i pritiskom na institucije koje ga mogu mijenjati osiguramo tim psima sve što mi mislimo da zaslužuju.

Mi smo u prva četiri mjeseca ove godine potrošili 87.998,30kn vaših novaca (hvala svima koji ste omogućili da to možemo) samo na veterinarske troškove. A probajte sada zamisliti da imamo mogućnosti otvoriti vet. ambulantu unutar Azila i imati svoje veterinare, i još da nam Grad to financira, probajte zamisliti što bismo sve mogli još činiti. I sad probajte zamisliti da riječ „godišnji profit“ nema nikakve dodirne točke niti s jednim izvješćem niti jednog skloništa u RH. Probajte zamisliti da sva skloništa vode udruge građana, da niti u jednom nema ubijanja, i da se sav novac troši isključivo na brigu o psima. Da se taj „profit“ troši na edukaciju sugrađana, na besplatne kastracije, na izgradnju parkova za pse, na besplatna čipiranja itd itd… Al,da..onda nitko ne bi zarađivao više na tim psima a to je u lijepoj našoj čisti grijeh.

Ajde probajte zamisliti da ste sigurni da pas neće biti ubijen „da se ne pati“ samo zato što je invalid? Da ste sigurni da će kraj toga psa biti netko tko će u njemu vidjeti osobu a ne imovinu? Zar to nije ono o čemu sanjate kada ugasite tv, lampu, laptop i bude mrak u vašoj sobi? Zar ne dijelite statuse, slike, uplaćujete, volontirate da bi se jednoga dana upravo to desilo?

Zar vam nije drago što mene ne motivira novac da vam ovo pišem? Niti bilo koju udrugu kojoj pomažete ili ste član/ica?

Zar bi bilo vjerodostojno žicati vas empatiju dok sama brojim godišnji prihod svoje firme koja, (gle novonastale profitabilne grane našeg gospodarstva) ima milijunske ugovore s vašim gradovima?

I još da vam se prodajem kao junakinja? Pa da raste moj ego, moja firma…

 

Vjerujem ja u građanski duh, u neposluh, u to da se sve može što se hoće, u to da se dobra energija zbraja sama po sebi i radi velike, i čiste stvari. Vjerujem da će sutra biti dovoljno sunca da se svi psi u našemu Azilu stignu barem malo osunčati. Vjerujem u to da će za vikend biti puno šetača pa će se svi azilski psi prošetati. Vjerujem da će Stevu i Brendu netko udomiti premda su invalidi. Vjerujem da će 2013. zbrojiti mnoge nove volontere. Vjerujem da netko neće umrijeti sam i napušten uz cestu ne zato što će Grad platiti nekoga da ga „pokupi“ nego zato što će taj netko, tko se zaustavi uz cestu, imati srce.

Vjerujem da će jednoga dana budućnost nas gledati kao revolucionare, a ne kao one koji su okretali glavu ili išli linijom lakšeg otpora. Vjerujem da će mnoštvo životinja koje nećemo stići niti upoznati jednoga dana imati svoja prava zahvaljujući nama, i da šinteraji više neće postojati.

Vjerujem da ćemo No Kill Hrvatsku doživjeti

!

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.